Archives for category: Uncategorized

Предисловие к русскому изданию

На первый взгляд, эта книга о сербах и Сербии, поскольку именно в Сербии автор-изгнанник пустил свои корни. Но суть того, что будет описано далее, изначально была вдохновлена ​​неспособностью русских эмигрантов понять западный менталитет; автор увидел в корне неверное понимание того, что лежит в основе реальности в отношении США и их западноевропейских союзников, а также того, что исторически мотивирует их создавать империю. Эти мотивы изначально были переданы миру через колониальные устремления Западной Европы и, наконец, превратились в «петлю обратной связи» во времена Второй мировой войны, когда нацистский мем, воплощённый в аппарате криминальной разведки Германского Рейха, был спасён американцами, в их стремлении противостоять Советскому Союзу.

Нацистское семя упало на плодородную почву; социопатию и связанное с ней наследие «явного предначертания», порождения Жана Кальвина в среде западного христианства. Именно в этом «саду» зародилось НАТО, и Европа стала (вновь!) послушной собачкой зла.

Что касается союзничества с ЕС и Западом, то прогноз Сербии неутешителен, поскольку западный либерализм фактически поддерживается кальвинизмом. Ярлык «культурный марксизм» не попадает в цель и представляет собой упрощённый ура-патриотизм для малоизученной проблемы; извращение, сбрасывающее покровы традиционной религии. «Предначертание» Жана Кальвина – инфекция, подпитывающая культурную социопатию в обстоятельствах, когда в изначальном содержании именно теология побуждала отказаться от жизненной морали в качестве вознаграждения; вы были изначально обречены на рай или ад, что бы вы ни делали и как бы вы ни прожили свою жизнь. Эта извращённая идеология (растущая инфекция) вторглась в колонии, распространялась начиная с 1600 года, и сформировала американский менталитет, а также западноевропейский на протяжении всей истории либеральных демократий. В процессе социализации из поколения в поколение эта распространяющаяся инфекция пересекла все социальные границы в обществах капитализма.

Американское завоевание своих западных территорий под названием «Явное предначертание» сильно выиграло от возникшей в результате этого жадности, интегрированной с аморальностью, и это мало чем отличалось от сегодняшней расширяющейся западной империи (обречённой на крах).

К тому времени, когда западная наука сбросила все атрибуты веры, эта межпоколенческая социальная модель «не брать в плен» своих личных амбиций была, можно сказать, «отлита из бронзы». По моему убеждению, лекарства нет. Эта социальная инфекция стала смертельной. Далее следует краткий социальный анализ:

Представьте себе, что вследствие странных обстоятельств в Сербии возник настоящий доколумбовский менталитет; тот, что в некоторой степени овладел европейским культурным мышлением как вопросом необходимости и выживания. Теперь, словно в научной фантастике, представьте, что этот «примитивный» менталитет улавливает то, что на первый взгляд кажется непонятным; на самом деле это было делом западной науки, до открытия и развития квантовой механики за последние 100 лет, но она была слишком примитивной, чтобы точно перенести древнюю концепцию в современную европейскую мысль и язык.

Затем добавьте НАТО и её союзные разведывательные службы, отчаянно пытающиеся  убить это чудаковатое творение космоса, обладающее высоким пониманием «Трансцендентной войны» и простыми причинами, по которым оно никогда не предоставит эту информацию разведывательным агентствам.

Что касается наблюдений за чужеродным миром, то этот потерянный индеец оказался брошенным по течению, то есть в Европу, на время изгнания, превышающее 1-1/2 десятилетия.

Бисмарк разрушил творческую немецкую психику, когда насильственно преобразовал все немецкие провинции в военизированный прусский менталитет; последовательное, стандартизированное образование, подкреплённое страхом, что диссидентов поставят к стене и расстреляют. Правила! Подчинение! Всего 100 лет спустя это подарило миру нацистов и идею «унтерменша».

Конечно, до подачи заявки на вступление в Европейский Союз (и немецких корпораций, инвестирующих в основные сербские СМИ), каждая сербская школа, в которой учили нацистов, казнила пятиклассников в отместку за то, что сербское сопротивление убило одного нациста. Мы не можем быть уверены, что будущие поколения узнают об этом, поскольку «нельзя кусать руку, которая тебя кормит!».

Добро пожаловать в ЕС, Сербия! Теперь твоя очередь учиться!

Когда было введено единое государственное образование, многие творческие мысли были утеряны. Сербия была известна своим творческим гением, но попрощалась с этим; навязанный неолиберализм посредством образования, начинающегося с трёх лет, призван превращать детей в послушных овец, которых государство будет вечно стричь. Свобода исследовать мир в неструктурированном виде до 7 лет (предыдущая модель) была одним из величайших резервуаров интеллекта Сербии. Сербия разберётся с этим, когда будет слишком поздно.

Возможно, следующий фолиант кого-то рассердит; заставит кого-то воскликнуть: «Я же сказал вам!», разозлит благочестивого православного священника, и одновременно заставить оценить искренность того, как освещает некоторых врагов православного мира – и, что не менее важно, заставит некоторых поёрзать в кресле, пылая ненавистью к изобретению Гутенберга за книгу, существования которой они не могут отменить.

Можно было бы подумать, что предыдущий абзац – это кивок в сторону нарциссизма автора. Но это всего лишь добросовестное желание автора, нельзя быть уверенным в тёплом приёме книги. Сербский эссеист Момо Капор заверил, что предисловие к русскому изданию «Племенной перспективы» должно быть откровенным во всех аспектах, включая суровый элемент жестокости; когда лёгкий юмор Капора превратился в чёрное облако сатиры, проливающее град, убивающий посевы. В заключительной главе «Путеводителя по сербскому менталитету», посвящённой улучшению имиджа сербов в западном мире, где профессионалы (за гонорар в один миллион евро) борются с подобным подходом:

«Вы упомянули, что сербы насиловали во время войны?»
 
«Да, им предъявлено обвинение».
 
«Может быть, это можно было бы использовать в позитивном ключе для некоторых западных женщин, которые могли бы захотеть познакомиться с сербскими мачо, и в свете растущего гей-движения они могли бы рассматривать Сербию как исключительный оазис мужественности в женском мире. Они могут приходить толпами, чтобы их изнасиловали в экзотическом месте».

Семьдесят лет назад Сесиль Изабель Фэйрфилд впервые отметила в своём шедевре интеллектуальной мысли «Чёрный ягнёнок, серый сокол» феноменальное сочетание злокачественного гомосексуализма и сопутствующего ему насилия в западном мире, недавно спроецированного на «сербского монстра» с помощью бомб НАТО. Продолжающаяся пропаганда. Нигде в анналах истории нет более яркого примера изнасилования народов и связанных с ними пропагандистских проекций, чем сегодняшняя Западная империя в лице Евросоюза и НАТО.

Развивая тему, научный термин «метилированная ДНК» можно было перевести на язык здравого смысла как «отравленный насилием». После того, как Белград многократно сравняли с землёй и раз сорок он восставал восстал из пепла в эпоху, предшествовавшую Риму; от османских завоевателей до современных родственников нацистов, найденных в НАТО – сербская ДНК определённо является самой «отравленной насилием» ДНК в Европе и, вероятно, среди всех народов Евразии. Суперконтинент, превосходящий колонизированную Африку и, возможно, весь мир.

Наука, устанавливающая «метилированную ДНК», видна и в сербском понятии «инат»: непроницаемая стена, которую часто защищают иррациональными провокациями; стена, которая может быть слепой, глухой и, в конечном счёте, глупой. Этот инат возникает из-за всего, что на первый взгляд представляет угрозу… независимо от того, что именно это такое, даже если это может оказаться тем, что нуждается в разумном исследовании, особенно для Сербии и для сербов. Это объясняет, почему первый урок сербского ребёнка состоит в том, чтобы научиться бояться; почему сербы легко лгут своим детям; и не в последнюю очередь, как сербы создают мифы и поклоняются битве, которую они проиграли!

Однако это относится не только к сербам в Европе; по наблюдениям автора, любого серба охватывает панический ужас, когда ребёнок падает без вреда для здоровья; ребенок видит страх взрослого и учится плакать без причины. И позже они должны преодолеть этот страх, чтобы узнать, что такое храбрость!

Из всех европейских народов, с которыми я встречался, сербы – самые расслабленные и не испытывающие чувства вины лжецы, без зазрения совести врущие в лицо своим детям, словно подавая спагетти с соусом Альфредо, приговаривая: «Попробуйте это ванильное мороженое, растопленное на мармеладных червячках!». Эти дети узнают, что их родители лжецы, легко учатся лгать сами и должны работать, чтобы преодолеть это, чтобы заработать репутацию честных людей! Многим так и не удаётся победить ложь, потому что они научились лгать самим себе… так же и с большинством сербов в отношении битвы на Косовом поле. На самом деле, эта битва стала большой потерей для Сербии, она позволила султану наконец оседлать серба, как пони, в 500-летней цирковой фарде. Что в этом такого замечательного? Самое главное, католики Запада никогда не оценят раны, нанесённой Османской армии сербами, остановившим наступление турок – о, это же совсем не важно, это не отличается от христиан где бы то ни было, сербы могут по-прежнему любить боль!

«Вся наша западная мысль основана на этом отталкивающем притворстве, что боль – надлежащая цена за любое хорошее дело… [Августин] разработал теорию Искупления, которая была чистой бессмыслицей, но обладала силой убедить… Эта чудовищная теория предполагает, что Бог разгневался на человека за его грехи, и что Он хотел наказать его за них, причем не каким-либо способом, который мог бы привести к его исправлению, а просто причиняя ему боль; и что Он позволил Христу терпеть эту боль вместо человека и после этого на определённых условиях был готов относиться к человеку так, как если бы он не совершал этих грехов. Эта теория полностью игнорирует разум, поскольку невозможно, чтобы справедливый Бог прощал нечестивых людей, потому что другой добрый человек перенёс агонию, будучи пригвождённым к кресту»
 – Сесиль Изабель Фэйрфилд

Спас ли «инат» сербов от НАТО? Нет. Ибо кто такой Европейский Союз, не считая членов НАТО, которые в наши дни пьют с сербами на брудершафт в загородном клубе товарищей НАТО? Примите одно положение, второе, третье. Проблема Европейского Союза с Сербией заключается в открытой коррупции, настоящая проблема Е – в восприятии, коррупция не исключается! Коррумпированный ЕС не может этого допустить!

В случае, когда устранение определённых недоразумений может быть полезно для понимания русскими западного менталитета, эта «племенная точка зрения», рождённая культурой, захваченной апокалиптическим культом, также должна быть полезна сербам. Однако, чтобы по-настоящему осознать возможности, многое зависит от внутреннего понимания себя. Принятие разумных решений исключает «инат» – уникальную способность сербов действовать неразумно с чувством духа.

В моём индейском эквиваленте сербских богов, Велес вынудил Перуна заключить мир, который требовал определённых правил и этики с обеих сторон. Практика этого мира или «ниитцитапи» требовала единства принципов, которое стало нашим законом гражданства. В этом отношении мне приятно, что позиция православных священников зависит от терпимости к подавленным, но всё ещё очень живым верованиям в старых богов в деревнях Сербии; быть может, душевное умиротворение доступно сербам.

Разве не логично то, что нация, которой необходимо обрести мир внутри себя, мало чем отличается от человека, которому необходимо осознать свои истинные сильные стороны?

*

This unpublished draft essay may be shared for educational and research purposes. © copyright 2021 by Ronald Thomas West; for profit and mass paper media redistribution prohibited

*

Бывший сержант оперативного отдела и разведки спецназа, Рональд Томас Уэст – отставной следователь (живущий в изгнании), чьим основным направлением работы была борьба с коррупцией. Рональд прожил более тридцати лет в тесной связи с индейцами блэкфит (теми, кто до сих пор говорит на их языке), и опубликовал в качестве непрофессионала книгу по международному праву: “Право на самоопределение народов и его применение к коренным народам в США” или “Доклад Мюллера-Уилсона”, написанную в соавторстве с доктором Марком Д Коулом. Рональд был адъюнкт-профессором американского конституционного права в Университете Иоганна Гутенберга, Майнц, Германия (для зачета по английскому языку, летний семестр 2008 г.) Формальное образование Рональда (без степени) – социальная психология. Его терапевтический прием – сатира.

Для связи: penucquemspeaks@googlemail.com (Только английский)

“Несотрудничество со злом – такой же долг, как и сотрудничество с добром” – Махатма Ганди

 

The essays collection ‘A Tribal Perspective’ (subtitled ‘Pre-Columbian Concept Translated to Modern: Radical Ethnographic Contrasts & Related Politics of Collusion’) is currently undergoing translation to both the Serbian and Russian languages. As the translations progress, selected draft translations in Russian will be posted at the Russia | Россия page here at my blog whilst noting certain selections are already posted in Serbian at my Srbija/Serbia page. The selections in Russian and Serbian will not necessarily be the same; but there will be a mirror of the essays in English at both pages. Please be patient, the Russian translation endeavor is quite recent and is work under construction in every sense.

Preface to the Russian Edition

This book is nominally about Serbs and Serbia for the fact the author’s exile finally settled in Serbia. But the gist of much that follows had been originally inspired by the Russian expats’ inability to grasp the Western mentality; as this author has seen a real misapprehension of underlying reality as concerns the USA and it’s Western European allies and their historical motivations to empire. These motivations had initially devolved upon the world via the colonial aspirations of Western Europe and finally had settled into a ‘feedback loop’ since World War II, when the Nazi meme, represented in the German Reich’s criminal intelligence apparatus, had been rescued by the Americans in a drive to counter the Soviet Union.

This Nazi seed fell upon fertile ground; the sociopathy & related legacy of ‘manifest destiny’, a spawn of Western Christianity’s John Calvin. It is in this ‘garden’ NATO was born and Europe became (again!) a lap dog of evil.

Insofar as alignment with EU and the West, Serbia’s prognosis is not good for the fact Western liberalism is actually underwritten by Calvinism. The label ‘cultural marxism’ misses the mark and is simplistic jingoism for a little understood problem; a perversion that cast off the cloak of traditional religion. John Calvin’s “predestination” is an infection that has underwritten cultural sociopathy in circumstance where in original substance it is theology that invited rejecting lived morality as a rewarded experience; you were predestined to heaven or hell no matter what you might do or how you might live your life. This perverted ideology (growing infection) invaded the colonies and spread from 1600 on and has shaped the American national character, as well Western Europe’s, throughout the liberal democracies history. Through a process of intergenerational socialization, this spreading infection had crossed every social boundary in the societies of capitalism.

The American conquest of it’s Western territories called “Manifest Destiny” profited mightily from the resultant greed integrated to amorality, little different to today’s expanding Western empire (destined to collapse.)

By the time Western science had cast off all trappings of belief, this inter-generational social mold of ‘take no prisoners’ in one’s individual ambitions had been ‘cast in bronze’ one might say. My conviction is, there is no cure. This has become a fatal social infection. A short social dissection follows:

Imagine a set of freak circumstance had landed a bona fide preColumbian mentality in Serbia; one that had become somewhat fluent in European cultural thinking as matter of necessity and survival. Then, if only for social-science fiction sake, consider this ‘primitive’ mentality grasps what should seem incomprehensible at first glance; it actually had been a matter of the Western science, prior to the discovery and development of quantum mechanics over these past 100 years, had been too primitive to accurately translate the ancient concept to modern European thought and language.

Then, toss the NATO and its’ allied intelligence agencies into the mix; desperately attempting to assassinate this freak production of the cosmos who possesses a high understanding of “Transcendent Warfare” for simple reason he would never give this information to the intelligence agencies.

Now, to a few observations on the alien world this lost Indian found himself cast adrift in, that would be Europe, over an exile exceeding 1-1/2 decades.

It was Bismarck destroyed the creative German psyche, when he’d forcibly converted all German provinces into the militarized Prussian mentality; with a lockstep, standardized education practically enforced with a fear of dissidents being put up against a wall and shot. Rules! Obey! A mere 100 years later, this gifted the world with Nazis and the idea of ‘untermensch.’

Of course, prior to application for joining the European Union (and German corporations investing in major Serbian media), every Serbian school taught the Nazis had executed a class of fifth grade children as revenge for the Serbian resistance having killed one Nazi. We can’t be certain future generations will know this, as ‘one shouldn’t bite the hand that feeds you!’

Welcome to the EU, Serbia! Now, it will be your turn to be educated!

When the uniform state education had been mandated, much creative thought had been lost. Serbia had been remarkable for production of creative genius but wave goodbye to that, imposed neoliberalism via education beginning at 3 years is intended to structure children into sheep to be sheared by the state in perpetuity. Freedom to explore the world in unstructured terms to age 7 (the previous model), had been one of Serbia’s great reservoirs of intelligence. Serbia will sort that, when it’s too late.

Perhaps this tome which follows will be maddening to some; held aloft to emphasize ‘I told you so!’ by others, will anger the pious Orthodox priest in the same moment he appreciates the candor of how it illuminates certain enemies of the Orthodox world, and not least, should make some squirm in the chair, hating Gutenberg’s invention for the book they won’t put down.

So, this immediate, preceding paragraph should be meant to curry favor with the narcissism of the author; one might think. But it is merely the dutiful wish of the author, one cannot be assured of a book’s reception. It was the Serbian essayist Momo Kapor convinced this preface to Russian edition of “A Tribal Perspective” should be forthright in every element, including severe element of brutality; as Kapor’s light humor turned to black cloud of satire raining a crop-killing hail. In his closing chapter of “A Guide to the Serbian Mentality” on improving the Serb image in the Western world, where the professionals (for a one million euro fee) wrestle with approach:

“You mentioned that Serbs raped during the war?

“Yes, they have been indicted for that.

“Maybe that could be used in a positive way, for certain Western women who might want to get to know Serbian macho guys, and in light of the growing gay movement, they might see Serbia as an exceptional oasis of masculinity in an effeminate world. They might come in hordes to be raped in an exotic location.”

It was Cicily Isabel Fairfield first noted 70 years ago in her intelligence assessment masterpiece “Black Lamb, Grey Falcon” the phenomenal mix of malignant homosexuality, and its’ attending violence in the Western world recently projected onto the ‘Serb Monster’ with NATO bombs and ongoing propaganda. Nowhere in the annals of history is there greater example of rape of nations and of related propaganda projection than today’s Western empire, represented in the European Union & NATO.

Relevant to the preceding, the scientific term ‘methylated DNA’ could translated to common sense language as ‘poisoned by violence.’ In the wake of Belgrade’s having been leveled and risen from the ashes forty odd times, from an era preceding Rome, through the Ottoman ‘jerks’ to the Nazis, to the Nazis’ modern kin found in NATO, Serbian DNA is certainly the most ‘poisoned by violence’ DNA in Europe, probably is the most ‘poisoned by violence’ in all of the peoples of the Eurasian super-continent, surpasses that of colonized Africa and possibly the entire world.

The science establishing ‘methylated DNA’ is seen in your Serbian inat; an impenetrable wall often defended by irrational provocation, a wall that can be blind, deaf & ultimately stupid. This inat is aroused by anything that threatens … no matter that which threatens might, in certain instance, be that which Serbia (and Serbians) most need examine intelligently; why it is a Serb child’s first lesson is to learn to fear; how easily Serbs lie to their children; and not least, why Serbs mythologize & worship a battle they lost!

However not exclusive to the Serbs in Europe, it is this author’s observation the Serb is most extreme when making a face of perfect horror when a child takes a harmless fall; the child sees the adult’s fear and learns to cry for nothing. Later, they must overcome this fear to learn what is brave!

Of all Europeans, Serbs are easily the most relaxed and guilt-free liars, while misinforming children of the facts, when example given, presenting spaghetti with Alfredo sauce: “try this vanilla ice cream melted on gummy worms!” It follows, these children learn their parents are liars, easily learn to lie themselves and must work to overcome this to acquire a reputation for being honest! For many, defeating the lie never works; for they have learned to lie to themselves .. so it is with the majority of Serbs concerning the Battle of Kosovo. In fact, this battle was the great loss for Serbia, enabling the Sultan to finally ride the Serb like a pony in a 500 years circus freak charade. What was so great about that? Most importantly, the Catholic of the West will never appreciate the wounds inflicted on the Ottoman army by Serbs stopping the Turks’ advance, but oh, never mind, little different to Christians anywhere, Serbs can still love the pain!

“All our Western thought is founded on this repulsive pretence that pain is the proper price of any good thing … [St Paul] developed a theory of the Atonement which was pure nonsense, yet had the power to convince … This monstrous theory supposes that God was angry with man for his sins and that He wanted to punish him for these, not in any way that might lead to his reformation, but simply by inflicting pain on him; and that He allowed Christ to suffer this pain instead of man and thereafter was willing on certain terms to treat man as if he had not committed these sins. This theory flouts reason at all points, for it is not possible that a just God should forgive people who are wicked because another person who was good endured agony by being nailed to a cross” -Cicily Isabel Fairfield

Did inat save the Serbs from NATO? No. For who is the European Union except NATO members these days drinking together with Serbs at a NATO fraternal companions’ country club? Apply for chapter this, chapter that, and chapter thereafter, the European Union’s problem with Serbia isn’t actually corruption, it is with corruption that is in the open, the real EU problem is perception, the corruption isn’t finessed! The corrupt EU can’t allow that!

In a case where clearing certain misunderstandings might be useful to the Russian grasp of the Western mentality, this ‘tribal perspective’, born of a culture overrun by what amounts to an apocalyptic cult, should be helpful to the Serb as well. However to truly grasp the possibilities, much depends on an inner understanding of self. Taking intelligent decisions precludes ‘inat’, that unique Serbian ability to act unintelligently with a sense of spirit.

In my Blackfoot Indian peoples’ equivalent to the old Serbian gods, Veles had forced Perun into a making a peace that required a certain demeanor and ethics, on both parties part. Practicing the habits of this peace or ‘niitsitapi’ required a unity of principles that became our law of citizenship. In this regard, it is pleasing to me the Orthodox priests’ position depends on tolerating the sublimated, but still very much alive, old gods’ beliefs in the villages of Serbia; it may be an internal peace is within reach of the Serbs.

Does it not make perfect sense that a nation should be at peace within itself, little different to an individual must be, to know its’ real strengths?

*

This unpublished draft essay may be shared for educational and research purposes. © copyright 2021 by Ronald Thomas West; for profit and mass paper media redistribution prohibited

*

My social satire and political lampoons are best explained this way: The devil on the one shoulder and the angel on my other shoulder climb into my head to make love and a satire is born .. having little to do with morality and much to do with ethics. As a writer there is no fear, no guilt, no shame in my approach, only accountability demanded of the public personas who presume to lead with lies as our world burns around us .. and making people laugh at the hypocrisies of western culture in a way steals the power of those lies and reduces their influence.

A former Sergeant of Operations and Intelligence for Special Forces, Ronald Thomas West is a retired investigator (living in exile) whose work focus had been anti-corruption. Ronald had lived over thirty years in close association with Blackfeet Indians (those who still speak their language), and is published in international law as a layman: The Right of Self- Determination of Peoples and It’s Application to Indigenous People in The USA or The Mueller-Wilson Report, co-authored with Dr Mark D Cole. Ronald has been adjunct professor of American Constitutional Law at Johannes Gutenberg University, Mainz, Germany (for English credit, summer semester 2008.) Ronald’s formal educational background (no degree) is social psychology. His therapeutic device is satire.

Contact: penucquemspeaks@googlemail.com

“Non-cooperation with evil is as much a duty as cooperation with the good” -Mahatma Ghandi

A Sociopaths & Democracy Project

Эссе с переводом на русский язык

Очерки о племенных перспективах

Бросок в дзюдо – техника российской пропаганды

*

The ‘Tribal Perspective’ Essays

The Flip: Russian Propaganda Technique

*

Бывший сержант оперативного отдела и разведки спецназа, Рональд Томас Уэст – отставной следователь (живущий в изгнании), чьим основным направлением работы была борьба с коррупцией. Рональд прожил более тридцати лет в тесной связи с индейцами блэкфит (теми, кто до сих пор говорит на их языке), и опубликовал в качестве непрофессионала книгу по международному праву: “Право на самоопределение народов и его применение к коренным народам в США” или “Доклад Мюллера-Уилсона”, написанную в соавторстве с доктором Марком Д Коулом. Рональд был адъюнкт-профессором американского конституционного права в Университете Иоганна Гутенберга, Майнц, Германия (для зачета по английскому языку, летний семестр 2008 г.) Формальное образование Рональда (без степени) – социальная психология. Его терапевтический прием – сатира.

Для связи: penucquemspeaks@googlemail.com (Только английский)

“Несотрудничество со злом – такой же долг, как и сотрудничество с добром” – Махатма Ганди

Russian Edition | Read in English | Čitajte na srpskom

В предыдущих статьях на этом сайте уже обсуждались психологические действия в форме применения для гражданского населения, которые впервые были разработаны Эдвардом Бернейсом на основе принципов его дяди Зигмунда Фрейда и переименованы в эвфемистическом смысле как “связи с общественностью”, или в корпоративной форме применения пропаганды к потребителю. Это мало чем отличается от действий спецслужб с помощью дезинформации, нацеленных на население враждебных государств. [1], [2]

Каждый подход, будь то “гражданский” или военный, стремится манипулировать населением, отвлекая его от собственных интересов (даже выживания) в пользу тех, кто осуществляет пропаганду. Увидев жадность западных корпоративных олигархов, действующих в рамках системы СМИ, управляемой войсками психологических операций, по существу “легализующих” то, что может быть равносильно безнаказанному убийству, спонсируемому государством, или, говоря короче, извращению закона, усиленному пропагандой, используя “чрезвычайное положение” для разрешения использования неизученных экспериментальных лекарств и вакцин на ничего не подозревающем населении, одновременно подавляя известный как безопасный с доказанной эффективностью недорогой препарат Ивермектин для лечения ковида, теперь пришло время изучить (вкратце) российскую пропагандистскую машину и открыть философский вопрос для (возможно) будущего обсуждения: что представляет собой российский государственный защитный механизм, представленный в СМИ, и, что особенно важно, почему русские применяют тот метод, который можно увидеть в российских пропагандистских изданиях Sputnik и RT?

Для тех, кто изучил западный метод пропаганды, очевидно, что идеал Эдварда Бернейса восторжествовал в интересах корпоративных залов заседаний. Короче говоря, “связи с общественностью” (СМИ) подчинены исключительно интересам капитала/корпоративной модели. Западная разведка стала вкладывать значительные средства в сохранение того, что США называют своими “жизненно важными национальными интересами”, что является эвфемизмом для западного корпоративного контроля над мировыми ресурсами и рынками. Все это работает по модели, задуманной Бернейсом (повсеместная ложь общественности с использованием принципов психологии), усовершенствованной и примененной к современным СМИ при активной помощи Центральной разведки США (по отношению к которой разведывательные службы НАТО и европейских стран исторически/практически являются феодальными вассалами).

С другой стороны, российская пропаганда признает, что западная модель СМИ настолько коррумпирована, что русским достаточно более или менее придерживаться фактов при подготовке репортажей для западной аудитории, чтобы убедить разумных людей в том, что их новостная платформа является лучшей моделью и источником, к которому следует обращаться, чтобы узнать, что происходит на самом деле. Там, где история может иметь “неудобные моменты”, которые должны быть рассмотрены, “ложь путем умалчивания” (определенных фактов) является удобной практикой, в отличие от вопиющей лжи, которая чаще всего появляется в западных СМИ.

Зато существует метод российской пропаганды, инициирующий то, что я называю “бросок в дзюдо”, “переворачивание”, когда российская пропаганда искажает вещи в западной сюжетной линии (кое-что идёт в соответствии), чтобы нейтрализовать или даже вобрать в себя метод, используемый западной разведкой (модифицированная модель Бернейса). В случае, когда русские принимают ложь западной пропаганды, чтобы “перевернуть” ее, обычно получается чудовищная ложь.

Современным примером этого может служить то, что русские позволили откровенно фальшивой истории с голландским самолётом и ракетой “Бук” (в показательном процессе по делу MH 17) получить распространение на Sputnik и RT, потому что у русских есть веские доказательства того, что именно эта ракета находилась в распоряжении Украины, когда был сбит MH 17. То, что украинцы (независимо от падения MH 17) взорвали эту конкретную ракету, чтобы создать ложные доказательства и обвинить Россию, не является медиа-войной с Западом, в которой заинтересованы русские. Российский пропагандистский подход (искажение) – “если вы хотите утверждать, что именно эта ракета сбила MH 17, хорошо, у нас есть оригинальные документы советского периода, свидетельствующие о том, что Украина обладала этой ракетой”, и неважно, что все стороны (разведывательные службы) знают, что это был боевой самолет СУ 25 украинских ВВС, сбивший гражданский пассажирский самолет”. [3]

В этом случае (за счет моральной справедливости для жертв), казуса белли удается избежать. Пропагандистская ловушка НАТО по втягиванию России в войну с Украиной сведена на нет, но российская внутренняя аудитория обманута, и это часть цены. Пьяные и/или некомпетентные украинские военные могут быть обвинены в том, что является “непреднамеренным сбитием” гражданского лайнера (некомпетентность, в свою очередь, возложена на Россию в так называемом “суде MH 17” – пародии на суд) в СМИ, в то время как преднамеренное сбитие самолета недавно модернизированным СУ-25 украинских ВВС не может быть оправдано в пропаганде геополитики (или, возможно, что более важно, российской внутренней аудитории). MH 17 является доказательством прежде всего того, что политическая целесообразность управляет российской пропагандой. Существенная разница в том, что российская модель чаще всего оборонительная, в то время как западная модель почти исключительно наступательная (агрессивная).

Оправдывает ли это непосредственное предшествование российскую пропагандистскую ложь – это подмена тезиса по отношению к тому эффекту, который ложь окажет на разумное осознание более широкой социальной психологии российского населения; ведь обе модели коррумпированы. Одна не может оправдать другую. Одобрение и применение пути к меньшему злу, тем не менее, является путем к злу. Любая целесообразность, принимающая меньшее зло, не решает проблему большего зла, большее зло не сдерживается в долгосрочной перспективе, а “перезагружается” снова и снова.

Сегодня RT – это глобальная круглосуточная информационная сеть из восьми телеканалов, транслирующих новости, текущие события и документальные фильмы, цифровые платформы на шести языках и родственное информационное агентство RUPTLY. Круглосуточные новостные каналы на английском, арабском, испанском языках и документальный канал RT Doc на английском и русском языках вещают из Москвы, RT America – из Вашингтона, RT UK – из Лондона, а RT France – из Парижа. Сегодня RT доступен в более чем 100 странах на пяти континентах.

Обратите внимание на [мой] жирный шрифт в подписи к скриншоту; RT НЕ вещает на русском языке, за исключением крайне ограниченного случая документальных фильмов. Что же скрывает это большое упущение от русскоязычного сообщества? От международной пропаганды российской стороны в информационных войнах. Почему?

Причин может быть множество, но следует выделить две.

1) В более общем смысле RT потворствует западной либеральной аудитории, что является анафемой для более консервативного российского политического тела и православного избирателя; по сути, это должно вызывать в лучшем случае смущение, а в худшем – отчуждение, если бы средний россиянин был осведомлен о большей части материалов, которые российское государство выставляет в качестве “несправедливости” в своих презентациях на Западе противоречий, касающихся западных социальных/культурных вопросов. В качестве примера можно привести то, что более консервативные личности воспримут как “гей-евангелизм” (например, парады “гордости” ЛГБТ, пропагандирующие гомосексуализм перед лицом общества, и законодательство, заставляющее преподавать ЛГБТ в школах), не представлено в сбалансированном свете, способствующем защите традиционных (консервативных) ценностей, скорее внимание сосредоточено на (например, неонацистских) крайностях насилия, развязанного против этих людей, с вялой (в лучшем случае) защитой традиционных ценностей, заслуживающих более позитивного освещения. Этот феноменальный аспект российской пропагандистской машины необходим для привлечения и удержания медийных личностей на самых дальних рубежах западных либеральных левых и привлечения западной либеральной фан-базы для целей антизападной пропаганды (что не всегда плохо, если оценивать обманы западной модели).

2) В этом контексте есть мало оснований полагать, что “Ковид 19” не станет объектом пропагандистских войн между западными демократиями и Россией, управляемых спецслужбами. Но все гораздо сложнее. В некоторых отношениях российская пропаганда “ковида” временами напоминает комплекс неполноценности в конкуренции с западноевропейской культурой ради внешнего вида (медицинская технология/вакцина “Ковид”), и что нельзя упускать из виду, так это действия российской крупной фармацевтической компании по извлечению выгоды из “мгновенного удовлетворения” отечественных пропагандистских усилий. [4], [5]

Этот подход зависит от лжи путем умолчания, что в данном случае чревато ловушками и опасностями:

Попадание в ловушку западной пропаганды соломенного человека

Россия (на данный момент) вкладывает значительные средства в то, чтобы “перевернуть” пропаганду ковида Запада, как она рекламирует (обогащающую олигархов) вакцину “Спутник V”. В геополитическом мире пропаганды вакцин скрыто “меньшее зло” в отношении того, что безопаснее, эффективнее или более доступно для более бедных или других обездоленных групп населения и национальных государств. Китайцы использовали “классический” метод мертвого вируса при создании своей вакцины – самый безопасный и ответственный путь, русские использовали метод аденовируса, который имеет определенный опыт борьбы с болезнями у людей, в то время как западные государства массово убивают людей (разгоняя пандемию) с помощью экспериментальной технологии мРНК, основанной на жадности крупной фармацевтической компании, которая заставляет вирус мутировать и адаптироваться. [6], [7]

В чем разница между мРНК и аденовирусными вакцинами?

Ключевое различие между мРНК и аденовирусной вакциной заключается в том, что мРНК-вакцины обычно состоят из копии мРНК с защитной химической оболочкой, а аденовирусная вакцина состоит из безвредного вируса, который кодирует белок шипа вируса. мРНК-вакцина – это вакцина против инфекционных заболеваний, таких как вирус гриппа, вирус Зика, вирус бешенства, Ковид 19, а также против рака. Вакцина против аденовируса – это вакцина в основном против респираторных заболеваний. Она также действует против ВИЧ, вируса Эбола, вируса гриппа, Covid 19, Mycobacterium tuberculosis и Plasmodium falciparum. Более того, мРНК-вакцина вводится непосредственно в мышцу, в то время как аденовирус дается перорально. Кроме того, мРНК-вакцины легче создавать, чем белки-антигены или аттенуированный вирус. Скорость разработки и производства мРНК-вакцин выше, чем аденовирусных вакцин.

Приведенная ниже инфографика представляет разницу между мРНК и аденовирусной вакциной.

Difference Between mRNA and Adenovirus Vaccine in Tabular Form

Резюме – мРНК против аденовирусной вакцины

Вакцина мРНК – это тип вакцины, использующий копию мРНК для выработки адаптивного иммунного ответа. мРНК комплементарна одной из нитей ДНК гена. Вакцина мРНК вводит мРНК, кодирующую специфические для заболевания антигены, и стимулирует синтез белка в клетках хозяина для выработки антигенов. Это вызывает иммунный ответ. Аденовирусные вакцины – это капсулы, которые вводятся перорально и содержат живые вирусы. Они действуют в основном против аденовирусных инфекций. Аденовирус – это двухцепочечный ДНК-вирус, он видоспецифичен, поэтому состоит из различных серотипов для разных видов. Капсула аденовируса обычно покрыта оболочкой, поэтому вирус проходит через желудок, вызывая инфекцию в кишечнике. Это стимулирует иммунный ответ. Таким образом, это краткое изложение разницы между мРНК и аденовирусной вакциной. конец цитаты [8].

Примечание по поводу непосредственно предшествующего: (помимо прочего, в этом “объяснении”, которое равносильно западному пропагандистскому материалу, продолжайте читать) не упоминается, что в мРНК-вакцинах EUA (экспериментальных) используется “синтетическая” (лабораторная манипуляция-вставка) мРНК. Обе вакцины являются формой генной терапии, однако российские аденовирусные вакцины имеют определенный опыт/историю использования в медицине для лечения заболеваний человека, в то время как до появления Ковида, метод мРНК был изучен в исследованиях, главным образом, на животных – западная пропаганда “лжет, упуская” в статье.

К этому времени российское государство настолько сильно вложилось в пропагандистское “сальто” covid, где немедленная отдача (мгновенное удовлетворение) от того, что их продукт кажется превосходным (вероятно, так оно и есть, хотя, вероятно, не так безопасно, как китайский “классический” метод мертвого вируса), вместе с проповедью доступности Sputnik V для неблагополучных национальных государств и населения (потому что на самом деле западные демократии были эгоистичны с распространением своих собственных мРНК вакцин, смертельная ирония этого не должна быть потеряна для читателя), они слишком глубоко влипли, чтобы избежать неудобств этой вакцины, геополитическая пропагандистская война – это ловушка соломенного человека; пандемия ковида может быть прекращена за несколько месяцев простым указанием врачам всего мира лечить “симптоматический ковид” (только) как не более чем обычный грипп, требующий рецепта на Ивермектин, а сложные вакцины генной терапии должны быть совершенно не нужны.

В пропагандистской войне против вакцин с российской стороны, российские пропагандистские боссы не могут признать, что естественный иммунитет (у невакцинированных/асимптоматических/восстановленных) является лучшей общей защитой против ковида. Российское государство находится в ловушке и не может использовать информацию, которая, если бы она была принята, должна благословить российское население здоровьем и безопасностью, и быть разрушительной для преступного руководства Запада через разоблачение коррумпированных (убийственных, на самом деле) внутренних усилий либеральных демократий по пропаганде мРНК-вакцин. [9]

В сущности, российское государство теперь, с помощью постоянно растущей пропагандистской “лжи по недосмотру”, стало ловушкой и соучастником того, что может оказаться величайшим преступлением против человечества в анналах западной цивилизации.

Российская разведка, безусловно, должна знать об этом, а россияне на вершине политического руководства, по крайней мере, некоторые из них, должны были знать эти факты уже довольно давно. Как признаться всему миру, что вы играли в грязную игру либеральных демократий, когда ваш “переворот” идет по пути меньшего зла, которое, тем не менее, превращается в большее зло (прибыль российской большой фармацевтической и связанной с ней промышленности)? Вы не можете. И уж точно вы не можете признаться в этом собственному народу – слишком высока политическая цена. До Ковида, даже в тех случаях, когда я не мог с ним согласиться, я считал Путина выдающимся лидером. Теперь я совсем не уверен в лидерстве Путина. Российская большая фармацевтика и “друзья” (через боссов российской пропагандистской игры), похоже, владеют им. [10]

В конце концов, руководство во время кризиса не может узурпировать суверенитет национальной психики (доверие/верие, основанное на согласии управляемых) с помощью лжи и обоснования “то, чего они не знают, не причинит им вреда” (ложь путем умолчания) и ожидать удачных результатов в долгосрочной перспективе. Если оставить в стороне внешние цели пропагандистских машин, то судьба любого режима определяется тем, что потребляет внутренняя аудитория. От монархий, подчиняющихся Римской церкви, Геббельса, модели Бернейса, управляющей режимом Байдена-Харриса, до пропагандистских боссов Путина, любому “одаренному студенту-историку” (не страдающему близорукостью этноцентрических предубеждений), занимающему руководящую должность, должно стать ясно, что нельзя лгать собственному народу и в конечном итоге ожидать положительных результатов. Западная цивилизация не видела этой честной этики в течение очень долгого времени. [11], [12]

Пять лучших российских пропагандистских “переворотов”

Ковид 19

9/11

Смерть бен Ладена

MH 17

Джулиан Ассанж

**

Специальная заметка: Растущие неоспоримые доказательства; Уттар-Прадеш, Индия. 200 миллионов человек. До 17 новых случаев заражения Ковидом ежедневно. 14 недель подряд тенденция к снижению числа случаев заражения Ковидом. Всего чуть более 400 активных инфекций. В чем здесь другая история? Ивермектин несет ответственность.

**

[1] https://ronaldthomaswest.com/2021/04/01/transcendent-corruption-corona-virus-part-one/

[2] https://ronaldthomaswest.com/2021/04/10/transcendent-corruption-corona-virus-part-two/

[3] https://ronaldthomaswest.com/2014/07/19/black-boxes-dark-arts-geopolitics/

[4] http://johnhelmer.net/money-fever-loss-of-taste-more-smell-who-earned-super-profits-in-russia-from-the-corona-virus/

[5] http://johnhelmer.net/moscow-sings-where-are-my-antibodies-nationwide-protest-vote-looms-for-september-that-includes-refusing-to-vote-at-all/

[6] https://baexpats.org/threads/covid-19-vaccine-development-pipeline-gears-up.42671/page-75

[7] https://www.geertvandenbossche.org/post/c-19-pandemia-quo-vadis-homo-sapiens

[8] https://www.differencebetween.com/difference-between-mrna-and-adenovirus-vaccine/

[9] https://ronaldthomaswest.com/2020/12/02/covid-19/

[10] смотрите ссылки [4] и [5]

[11] https://ronaldthomaswest.com/2015/04/16/raphaels-paradox/

[12] https://ronaldthomaswest.com/2019/03/09/leadership-in-time-of-crisis/

*

Covid 19

*

Бывший сержант оперативного отдела и разведки спецназа, Рональд Томас Уэст – отставной следователь (живущий в изгнании), чьим основным направлением работы была борьба с коррупцией. Рональд прожил более тридцати лет в тесной связи с индейцами блэкфит (теми, кто до сих пор говорит на их языке), и опубликовал в качестве непрофессионала книгу по международному праву: “Право на самоопределение народов и его применение к коренным народам в США” или “Доклад Мюллера-Уилсона”, написанную в соавторстве с доктором Марком Д Коулом. Рональд был адъюнкт-профессором американского конституционного права в Университете Иоганна Гутенберга, Майнц, Германия (для зачета по английскому языку, летний семестр 2008 г.) Формальное образование Рональда (без степени) – социальная психология. Его терапевтический прием – сатира.

Для связи: penucquemspeaks@googlemail.com (Только английский)

“Несотрудничество со злом – такой же долг, как и сотрудничество с добром” – Махатма Ганди

 

 

Читать по русски | Read in English

U prethodnim člancima na ovom sajtu bilo je nekih rasprava o „psiopu“ (psihološkim operacijama) u njegovom „građanskom“ obliku (koji je prvi uveo Edvard Bernajz, po ugledu na principe svog ujaka Sigmunda Frojda) eufemistički preimenovanom u „odnose s javnošću“ ili, korporativni oblik primene propagande na potrošača; ovo je vrlo slično onome kako obaveštajne agencije dezinformacijama ciljaju na populaciju neprijateljskih država. [1], [2]

Svaki pristup, bilo „građanski“ ili vojni, nastoji da manipuliše stanovništvom protiv njihovog ličnog interesa (čak i opstanka) u korist počinilaca propagande. Videvši pohlepu zapadnih korporativnih oligarha, koji deluju u medijskom sistemu vođenom psiopima, kako u suštini „legalizuju“ ono što bi moglo da predstavlja nekažnjeno ubistvo sponzorisano od države, ili ukratko preformulisano: izopačenost zakona, pojačano propagandom, koje koristi „vanredno stanje“ za odobravanje upotrebe neispitanih, eksperimentalnih lekova i vakcina na narodu koji ništa ne sluti, istovremeno suzbijajući ivermektin, poznat kao bezbedan, dokazan kao efikasan i jeftin lek, za lečenje kovida, sada je vreme za (kratko) proučavanje ruske propagandne mašine i otvaranje filozofskog pitanja za (možda) buduću diskusiju: kakav je ruski državni mehanizam za suočavanje sa kriznim situacijama predstavljen u medijima, i što je još važnije, zašto Rusi primenjuju metod koji se vidi u ruskim propagandnim medijima Sputnik i RT?

Za one koji su proučavali zapadnu propagandnu metodu, jasno je da je ideal Edvarda Bernajza pobedio u korist korporativnih odbora. Ukratko, „odnosi s javnošću“ (mediji) potčinjeni su isključivo u korist modela kapitala/korporacija. Zapadne obaveštajne službe su uveliko uložile u očuvanje onoga što SAD nazivaju svojim „vitalnim nacionalnim interesima“, što je eufemizam za zapadnu korporativnu kontrolu svetskih resursa i tržišta. Sve ovo odigrava se po modelu koji je zamislio Bernajz (sveprisutno laganje javnosti sa inkorporiranim principima psihologije), modelu usavršenom i primenjenom na savremene medije uz snažnu pomoć američke Centralne obaveštajne službe (kojoj su NATO i evropske obaveštajne agencije istorijski/praktično feudalni vazali).

Ruska propaganda, s druge strane, uviđa da je zapadni medijski model toliko korumpiran, da bi Rusi trebalo da se manje-više drže činjenica kada izveštavaju zapadnoj publici, kako bi uverili inteligentne ljude da je njihova platforma za vesti superiorniji model i izvor koji treba poslušati kako bi otkrili šta se zapravo dešava. Tamo gde priča može imati „neprijatnosti“ koje se moraju prevazići, zgodna praksa je „laž u vidu izostavljanja određenih činjenica“ za razliku od nečuvenih laži koje se češće iznose u zapadnim medijima.

Međutim, postoji ruska propagandna metoda koja pokreće ono što ja nazivam „preokret“, gde ruska propaganda izvrće stvari u skladu sa (donekle) zapadnom pričom; da neutrališe ili čak usvaja metod koji koriste zapadne obaveštajne službe (modifikovani Bernajz). U ovom slučaju, kada Rusi izađu sa zapadnjačkom propagandnom laži, da bi je „preokrenuli“, to je obično „krupna laž“.

Savremeni primer ovoga bilo bi to što su Rusi dozvolili očigledno lažnoj holandskoj priči o raketama Buk (sa predstavom suđenja za MH17) da stekne gledanost na Sputniku i RT, jer Rusi imaju čvrste dokaze da je baš ta raketa bila u posedu Ukrajine kada je MH17 oboren. To što su Ukrajinci (nezavisno od obaranja MH17) aktivirali tu raketu da bi stvorili lažne dokaze i okrivili Rusiju, nije medijski rat sa Zapadom za koji su Rusi zainteresovani. Ruski propagandni pristup (preokret) je „ako želite da tvrdite da je ta raketa srušila MH17, u redu, imamo originalnu dokumentaciju iz doba Sovjetskog Saveza koja pokazuje da ju je Ukrajina posedovala“, bez obzira što sve strane (obaveštajne agencije) znaju da je to bio borbeni avion ukrajinskog vazduhoplovstva SU 25 koji je oborio civilni putnički avion. [3]

U ovom slučaju (na štetu moralne pravde za žrtve), izbegnut je casus belli; propagandna zamka NATO-a koja uvodi Rusiju u rat sa Ukrajinom negira se, ali je domaća ruska publika prevarena i to je deo cene. Pijana i/ili nesposobna ukrajinska vojska može biti optužena za ono što predstavlja „nenamerno obaranje“ civilnog aviona (zauzvrat za to je nekompetentno optužena Rusija u takozvanom MH17 „suđenju“, na kavzisudu) u medijima, dok namerno obaranje aviona od strane nedavno nadograđenog ukrajinskog ratnog vazduhoplova SU 25 nije se moglo opravdati geopolitičkom propagandom (ili možda, još važnije, kod ruske domaće publike). MH17 je prima facie dokaz da politička svrsishodnost pokreće rusku propagandu. Značajna razlika je u tome što je ruski model češće odbrambeni, dok je zapadni gotovo isključivo ofanzivan (agresivan).

Da ovo neposredno prethodno rečeno opravdava ruske propagandne laži je slamnati argument u odnosu na efekat koji će laž imati na svesnost o široj društvenoj psihologiji ruskog stanovništva; jer su oba modela korumpirana. Jedno ne može opravdati drugo. Prihvatanje i biranje puta manjeg zla ipak predstavlja put zla. Svaka svrsishodnost koja prihvata manje zlo ne rešava veće zlo, veće zlo se ne može potiskivati dugoročno, već se „ponovo podiže“ iznova i iznova.

„RT je sada globalna, danonoćna informativna mreža od osam TV kanala, koja emituje vesti, aktuelnosti i dokumentarne filmove, sa digitalnim platformama na šest jezika i sestrinskom novinskom agencijom RUPTLY. Danonoćni informativni kanali na engleskom, arapskom, španskom i dokumentarni kanal RT Doc, na engleskom i ruskom, emituju se iz Moskve, dok RT America emituje iz Vašingtona, RT UK iz Londona i RT France iz Pariza. Danas je RT dostupan u više od 100 zemalja na pet kontinenata.”

Obratite pažnju na [moj] bold u natpisu ispod snimka ekrana; RT NE emituje na ruskom jeziku osim u izuzetno ograničenom slučaju dokumentarnih filmova. Šta je to što ovaj veliki propust krije od zajednice koja govori ruski jezik? Izloženost međunarodnoj propagandi ruske države u informativnim ratovima. Zašto?

Razlozi mogu biti različiti; ali postoje dva slučaja koja bi trebalo da se istaknu.

1) U širem smislu, RT se dodvorava zapadnoj liberalnoj publici, anatemirajući konzervativnije rusko političko telo i pravoslavnog birača; u suštini bi u najboljem slučaju trebalo da bude neprijatno, a u najgorem slučaju otuđujuće, da je prosečan Rus bio svestan velikog dela materijala koji je ruska država reklamirala kao „nepravdu“ u svojim izlaganjima Zapadu o kontroverzama u vezi sa društvenim/kulturnim pitanjima Zapada. Primer toga bi bio šta bi konzervativnija osoba smatrala [tebi u lice] „gej evangelizacijom“ (npr. LGBT parade „ponosa“ koje guraju homoseksualnost u lice zajednice i da se zakonodavstvo koje podstiče LGBT uči u školama) nije predstavljeno u svetlu ravnoteže pogodne za zaštitu tradicionalnih (konzervativnih) vrednosti, već je fokus na ekstremnom (npr. neonacističkim) nasilje koje je vršeno nad ovim ljudima sa (u najboljem slučaju) mlakom odbranom tradicionalnih vrednosti koje zaslužuju pozitivnije svetlo. Ovaj fenomenalan aspekt ruske propagandne mašine neophodan je da bi se privukle i zadržale medijske ličnosti na dohvatu zapadne liberalne levice i privukla zapadna liberalna baza obožavalaca u svrhu antizapadne propagande (što nije uvek loše, kada se procenjuju prevare zapadnog modela.)

2) U ovom kontekstu nema razloga da verujemo da kovid 19 ne bi bio predmet propagandnih ratova obaveštajnih agencija između zapadnih demokratija i Rusije. Ali, malo je složenije od toga. U nekim aspektima ruski propagandni „preokret“ s vremena na vreme podseća na kompleks inferiornosti u konkurenciji sa zapadnoevropskom kulturom što se tiče izgleda (medicinska tehnologija/vakcina protiv kovida), a ono što se ne može zanemariti su velike ruske farmaceutske kompanije koje će imati koristi od „trenutnog zadovoljenja“ domaćih propagandnih napora. [4], [5]

Ovaj pristup zavisi od laži izostavljanjem činjenica, pristupa sklonog zamkama prepunog opasnosti, u ovom slučaju:

Padanje u zamku zapadne propagande zamene teza

Rusija je (do ovog trenutka) mnogo uložila u „preokretanje“ zapadne kovid propagande; dok promoviše vakcinu Sputnjik V (na kojoj se bogate oligarsi). U geopolitičkom svetu vakcinalne propagande postoje skrivene mrlje „manjeg zla“ u pogledu onoga što je sigurnije, efikasnije ili šire dostupno siromašnijem ili na drugi način ugroženom stanovništvu i nacionalnim državama. Kinezi su koristili „klasičnu“ metodu mrtvog virusa u stvaranju svoje vakcine, najsigurnijeg i najodgovornijeg načina vakcinacije, Rusi koriste metodu adenovirusa, koja ima postignute rezultate u borbi protiv bolesti kod ljudi, dok zapadne države masovno ubijaju ljude (pokrećući pandemiju) sa velikom farmaceutskom pohlepom vođenom EUA (ovlašćenjima za hitnu upotrebu) eksperimentalnom tehnologijom iRNK koja izaziva mutaciju i prilagođavanje virusa. [6], [7]

Koja je razlika između iRNK i adenovirusne vakcine?

Ključna razlika između iRNK i adenovirusne vakcine je u tome što se iRNK vakcine obično sastoje od kopije iRNK sa zaštitnom hemijskom opnom, dok se adenovirusna vakcina sastoji od bezopasnog virusa koji kodira protein spajk virusa. iRNK vakcina je vakcina protiv zaraznih bolesti poput virusa gripa, virusa Zika, virusa besnila, kovida 19, kao i raka. Adenovirusna vakcina je vakcina uglavnom protiv respiratornih bolesti. Takođe deluje protiv HIV-a, virusa ebole, virusa influence, kovida 19, mikobakterije tuberkuloze i plazmodijuma falciparuma. Štaviše, iRNK vakcina se direktno ubrizgava u mišić, dok se adenovirus daje oralno. Osim toga, iRNK vakcine je lakše stvoriti od proteina antigena ili oslabljenog virusa. Brzina kreiranja i proizvodnja vakcina protiv iRNK veća je od adenovirusnih vakcina.

Donji infografikon predstavlja razliku između iRNK i adenovirusne vakcine.

Difference Between mRNA and Adenovirus Vaccine in Tabular Form

Rezime – iRNK vs. adenovirusne vakcine

iRNK vakcina je vrsta vakcine koja koristi kopiju iRNK za proizvodnju adaptivnog imunološkog odgovora. iRNK je komplementaran sa jednim od DNK lanaca gena. Ovde iRNK vakcina uvodi iRNK kodirajuće antigene specifične za bolest i stimuliše sintezu proteina ćelija domaćina za proizvodnju antigena. Ovo proizvodi imunološki odgovor. Adenovirusne vakcine su kapsule koje sadrže žive viruse i primenjuju se oralno. Uglavnom deluje protiv adenovirusnih infekcija. Adenovirus je dvolančani DNK virus i specifičan je za vrstu, pa se sastoji od različitih serotipova za različite vrste. Kapsula adenovirusa obično je obložena tako da virus prolazi kroz želudac, izazivajući infekciju u crevima. Ovo stimuliše imunološki odgovor. Dakle, ovo je rezime razlike između iRNK i adenovirusne vakcine. kraj citata [8]

Napomena o neposredno prethodno rečenom bila bi (između ostalog, u onome što predstavlja članak o zapadnim propagandnim ratovima, nastavite sa čitanjem) ovo „objašnjenje“ zanemaruje da se pomene da je to „sintetički“ (laboratorijski manipulisan-umetnut) iRNK koji se koristi u EUA (eksperimentalnim) iRNK vakcinama. Obe vakcine su oblik genske terapije, međutim sa ruskom adenovirusnom vakcinom postoji određeno iskustvo/istorija upotrebe u medicini za bolesti ljudi, dok se pre kovida činilo da je iRNK tehnika ispitivana u istraživanjima, prvenstveno na životinjama, zapadnoj propagandi „laži izostavljanjem činjenica“ u ovom članku.

Do sada, ruska država je toliko uložila u propagandu „preokreta“ kovida, u kome se trenutni potezi (trenutno zadovoljenje) stvaranja njihovog proizvoda čine superiornim (verovatno jesu, mada po svoj prilici nije tako bezbedan kao kineska „klasična“ tehnika mrtvog virusa), zajedno sa prozelitiziranjem dostupnosti Sputnjika V za ugrožene nacionalne države i stanovništvo (jer su, u stvari, zapadne demokratije BILE sebične u distribuciji svojih iRNK vakcina, čitalac bi trebalo da prozre smrtonosnu ironiju ovoga), previše su duboko u ovome da bi izbegli neprijatnosti ovog geopolitičkog vakcinalnog propagandnog rata, što je zamka zamene teza; zbog činjenice da bi se pandemija kovida mogla okončati za nekoliko meseci jednostavnim uputstvima svetskim lekarima da leče „simptomatski kovid“ (samo) kao običan grip, za koji je potreban recept za ivermektin, a kompleksne vakcine za gensku terapiju bi trebalo da budu potpuno nepotrebne.

U vakcinalnom propagandnom ratu sa ruske strane, ruski propagandni šefovi sada ne mogu da priznaju da je otkriveno da je PRIRODNI imunitet (kod nevakcinisanih/asimptomatskih/oporavljenih) najbolja opšta odbrana od kovida. Ruska država je zarobljena i ne može upotrebiti informacije koje bi, ako bi se po njima postupilo, trebalo da blagoslove rusko stanovništvo zdravljem i sigurnošću, i da budu razorne za kriminalno rukovodstvo Zapada razotkrivanjem napora korumpirane (ubilačke, zapravo) domaće iRNK vakcinalne propagande liberalnih demokratija. [9]

U suštini, ruska država je sada, sa sve većom propagandom „laži izostavljanjem činjenica“, postala zarobljena i saučesnica u onome što bi se moglo pokazati kao najveći zločin protiv čovečnosti u analima zapadne civilizacije.

Ruska obaveštajna služba bi to svakako trebalo da zna, a Rusi u vrhu političke vlasti, barem neki od njih, morali su znati ove činjenice već duže vreme. Kako da priznate svetu da ste odigrali prljavu igru liberalnih demokratija kada vaš „preokret“ ide putem manjeg zla koje se pretvara u veće zlo (profit velikih ruskih farmaceutskih korporacija i povezanih industrija)? Ne možete. I to svakako ne možete priznati svom narodu, politička cena je previsoka. Pre kovida, čak i u onim prilikama kada se nisam slagao s njim, mislio sam da je Putin izvanredan vođa. Sada, nikako nisam uveren u Putinovo vođstvo. Čini se da ga poseduju velike ruske farmaceutske korporacije i „prijatelji“ (preko šefova ruske propagandne igre). [10]

Na kraju krajeva, vođstvo u vreme krize ne može uzurpirati suverenitet bilo koje nacionalne psihe (pristanka naroda na bazi poverenja/vere) obrazloženjem lažima i stavom „ono što ne znaju, neće im nauditi“ (laži izostavljanjem činjenica) i dugoročno očekivati povoljan ishod. Ako potpuno ostavimo po strani spoljne ciljeve propagandnih mašina, ono što domaća publika konzumira odrediće sudbinu svakog režima. Od monarhija vezanih za Crkvu u Rimu preko Gebelsa, preko Bernajzovog modela koji upravlja režimom Bajden-Haris do Putinovih propagandnih šefova, to bi trebalo da postane jasno svakom „nadarenom studentu istorije“ (onom koji ne pati od kratkovidosti usled etnocentrične pristrasnosti) na poziciji lidera, da se ne može lagati sopstvenom narodu i na kraju očekivati pozitivni ishodi. Zapadna civilizacija dugo nije videla ovu poštenu etiku. [11], [12]

 

[1] https://ronaldthomaswest.com/2021/04/01/transcendent-corruption-corona-virus-part-one/

[2] https://ronaldthomaswest.com/2021/04/10/transcendent-corruption-corona-virus-part-two/

[3] https://ronaldthomaswest.com/2014/07/19/black-boxes-dark-arts-geopolitics/

[4] http://johnhelmer.net/money-fever-loss-of-taste-more-smell-who-earned-super-profits-in-russia-from-the-corona-virus/

[5] http://johnhelmer.net/moscow-sings-where-are-my-antibodies-nationwide-protest-vote-looms-for-september-that-includes-refusing-to-vote-at-all/

[6] https://baexpats.org/threads/covid-19-vaccine-development-pipeline-gears-up.42671/page-75

[7] https://www.geertvandenbossche.org/post/c-19-pandemia-quo-vadis-homo-sapiens

[8] https://www.differencebetween.com/difference-between-mrna-and-adenovirus-vaccine/

[9] https://ronaldthomaswest.com/2020/12/02/covid-19/

[10] see links at [4] & [5]

[11] https://ronaldthomaswest.com/2015/04/16/raphaels-paradox/

[12] https://ronaldthomaswest.com/2019/03/09/leadership-in-time-of-crisis/

Read in English

Uvod

Ovaj esej iz moje knjige iz 2004. godine „Čmar pušta glas, pogled na naš svet iz drugačije kulture“ objavljen je ovde kao samostalan komad da napravi protivtežu satiri „Veliki masakr Yebite ssse“ u mojoj kolekciji anti-imperijalističkih eseja. Kao obučeni pripovedač indijanskih priča (pripovedač kojeg su indijanskoj tehnici pripovedanja obučili Indijanci), moje prilagođavanje elementa kosmičke šale ličnoj narativnoj satiri lako bi moglo biti pogrešno shvaćeno, zbog činjenice ovog tačnog stilskog opisa:

„Moja satira u ovom žanru treba da bude iskrena na indijanski način; u stvari, građenje šaljive priče koja liči na stvarni život, svojevrsni kolaž činjenica, sastavljen od delića različitih iskustava, u kombinaciji sa anegdotama, kako bi se stvorila kulturno netaknuta, izvorna indijanska mudrost koja se može naći u njihovom humoru. Drugim rečima, delovi priče sastoje se od utkanih autobiografskih činjenica, višeznačnih imitacija životnih priča i iskustava drugih ljudi. A za razliku od sveta belaca, indijanski svet uzima u obzir paradoks u svakodnevnom pristupu životu, neki aspekti su jednostavno sačinjeni iz maštovite riznice istinskih neverovatnoća“.

Poenta ponovnog objavljivanja ovog odlomka iz „Čmar pušta glas“ je u tome da se stvarnost suprotstavi (satiričnom) pripovedanju; međutim, razlika bi se nekima mogla učiniti beznačajnom, jer činjenica da ludost iskustva običnog vojnika u u kasnoj fazi vijetnamskog sukoba ne podseća ni na šta toliko koliko na satiru. Ali ovaj narativ je upravo razlog zašto su SAD ugasile regrutnu vojsku i prebacili se na „profesionalne“ potpuno dobrovoljačke snage; uspostavljanje plaćeničke vojske postalo je neophodno za održavanje današnje, vanustavne, američke „imperije“.

U ovom ličnom pripovedanju malo je elementa formata pripovedanja šaljivih indijanskih priča (namerna razonoda, napravljena sa dozvolom). Osim satire uperene ka samom sebi, (nije dozvoljeno biti “svetiji od tebe”… čovek se mora predstaviti na nivou gluposti koja je sastavni deo okolnosti pripovedanja priče) to je gotovo u potpunosti neposredna pripovest o događajima kakvi su se zaista dogodili i kojima sam bio svedok. Da se opisano ludilo teško može razlikovati od parodije, samo po sebi je prokleta osuda zapadne kulture na više nivoa; da sam iz ludila izašao kao odlikovani i unapređeni vojnik, vojnik za koga se smatralo da je profesionalan i odgovoran (uradio sam nekoliko važnih stvari), jednostavno podvlači komplikacijama krcat paradoks zapadnog društva, zavisnika od rata, kome je samoobmana urođena.

Preostali indijanski element u pripovedanju onoga što sledi je to što dozvoljavam svojim bivšim vojnicima-saradnicima da zadrže sopstvenu percepciju o sebi, odnosno ne osuđujem njihovo verovanje u ono što su radili, jer da svako ima pravo na svoju stvarnost upravo je indijanski pristup, u stvari ovo je „slobodarski“ stub kulture Severne ravnice. Za moje stvarne kritike ponašanja vojnika, čovek se mora vratiti satiri, jer pripovedanje dovodi do indijanske, kulturološki korektne, karikature društvene percepcije; iz razloga što se nečijem idiotizmu uvek mora smejati iskrenim samoismevanjem, bez obzira na to šta je lična evolucija mogla izazvati tokom ovih godina. Ova (gotovo izumrla) izvorna (sa pre-zapadnim obrazovanjem) indijanska ličnost Severne ravnice potiče iz kulture koja je prepoznala da ne može biti prepravki istorije. Indijanski kulturni integritet treba da zahteva da čovek živi u skladu sa ovim principima, uprkos politički korektnim argumentima trenutne društvene klime.

Naslov eseja u knjizi je „Moj početak“. Ovde sam ga preimenovao u „Metamorfoza“, jer su u stvari ovi događaji, koji su u velikoj meri tačno prikazani (minimalno „Hanter-Tompsonovski“), odgovorni za transformaciju na oba nivoa; i ličnom i nacionalnom. Na ličnom nivou, ludilo prikazano u antiratnom paradoksu, ali ipak u okruženju ratne zone, konačno me je poremetilo u putovanju daleko, daleko od mejnstrima. Na nacionalnom nivou, imperija je „pregorela“ i kao rezultat toga, postala još radikalnije militaristička.

Moja posleratna vojna putanja vodila je od Vijetnama do 82. vazduhoplovne divizije, a zatim do 19. grupe specijalnih snaga, ali je pobunjeničko seme samopreispitivanja već bilo proklijalo. Možda će imati još štošta da se kaže o mom putovanju prema, naknadnom prelasku u i rehabilitaciji u kulturi Blekfita, ali tu priču ćemo ostaviti za neki drugi put.

 

Metamorfoza

Foto: Autor 1971. godine

Noć je bila zvezdana, ležao sam na leđima razmišljajući o prošlosti, dokle/na šta je dospeo moj život. Tokom poslednjih dvadeset minuta, glas je dozivao moje ime: „Vest!“ Nisam mario. Nebo je bilo apsolutno prelepo, to je ono što je bilo važno u ovom trenutku. Moj otac se vratio kao heroj s Tihog okeana, nakon poraza Japana… a ja sam bio druga greška njegove veze sa mladom ženom koju je upoznao u USO (Organizacija ujedinjenih službi). Devetnaest godina i nekoliko meseci nakon mog rođenja, perioda u kojem sam ponekad izgledao kao oštećeni ukras na travnjaku, samo sam želeo da shvatim zašto. Zašto sam bio ovde? Moje ime se dalje čulo u nekoliko pravaca, ponekad blizu, a ponekad udaljeno. „Vest!“ To nije bilo važno. Razmišljanje u retrospektivi i zvezde su ono što je bilo važno. Moja najveća ogorčenost bila je što niko nije imao vremena da objasni stvari. Nikada. Ne na način koji je imao smisla. „Vest!“ Postajalo je sve glasnije, ali tada bi uzvikivanje postalo prigušeno ispod mene. To se već dogodilo nekoliko puta, niko nije razmišljao da priđe tamo gde sam ležao. Gledajući ponovo zvezde, znao sam da više ništa neće biti isto. Nikada neću verovati ni u koga, ni u šta. Odjednom, začula se lagana buka blizu mene. To je bio Rej. „Moraš da dođeš“, šapnuo mi je. „U redu“, rekao sam, pomalo skrušeno. Zatim sam dodao „Prvo mi donesi pivo“. Rej je šapnuo „Ok“ i nestao.

Ležao sam na vrhu vreće s peskom, na konstrukciji od čelika i betona u kojoj sam inače živeo… bio je to bunker. Bio sam vozač džipa, za pilote pri štabu 199. lake pešadijske brigade u glavnoj bazi brigade, u blizini Long Bina, Republika Vijetnam. Samo sat vremena ranije, popušio sam cigaretu od marihuane pomešane sa opijumom i znao sam da nisam u stanju da vozim bilo koga, bilo gde. Rej se vratio s pivom, ja sam uzeo gutljaj, a zatim namerno polio ostatak piva po sebi, na prednji deo svoje vojne jakne. Držeći praznu limenku od piva, malo sam posrnuo dok sam ulazio u kancelariju našeg štaba Avijacije Fire Ball „CQ“ i promrmljao majoru Luisu „Tražili ste me, gospodine?“ Znalo se da ne pijem često, bilo je to nakon mog uobičajenog radnog vremena, oprošteno mi je i dobio sam voljno. Major je pozvao Glavni štab i pronašao drugog vozača i džip za nekoliko oficira komandnog ranga koji su sleteli u kratkom roku.

Nekoliko prilika u kojima sam zapravo pio prethodnih meseci, možda su mi spasile život. Nikada nisam „umeo“ da pijem, uvek bi mi pozlilo, obično najmanje jedan dan, i u prva dva navrata, kada sam poslat na hitnu dužnost kao topnik leta helikopterom, menjajući redovne članove posade, jednostavno se dogodilo da sam pio prethodne noći, a posledica je bila da su moji pretpostavljeni za mene odlučili da teško podnosim letenje. Kasnije sam prestao da pijem, ali etiketa „teško podnosi letenje“ se zadržala i postao sam vozač džipa. Prema tome, sada sam pušio marihuanu, jer ako u Vijetnamu niste pili ili koristili drogu, niste se uklapali. Ne bi bilo nikoga s kim bi ste se mogli povezati. Nema društvenog života. I vrlo malo ljudi želi da bude usamljeno. Još nisam bio usamljenik. Ali bio sam dobar vozač džipa, nisam pušio marihuanu tokom uobičajenog radnog vremena, bio sam posvećen svojim pilotima, uvek tačan i jednom prilikom vozio sam četiri od ovih pilota kroz salvu raketa B-40, koje su eksplodirale vrlo blizu nas, bez trzanja. Uostalom, bili smo 199. brigada i tražio se određeni stav. Unapređen sam i dobio sam pohvalnu vojnu medalju pre odlaska. Kao grupa, naša 199. Fire Ball vazduhoplovna jedinica nagrađena je vijetnamskim krstom za hrabrost, ali tu priču treba da ispriča neko drugi.

Godinu dana kasnije, još uvek sam bio u Vijetnamu, sada sa 330. transportnom četom, na malom vojnom aerodromu u Vung Tauu. U međuvremenu, u godini koja je možda započela one noći na bunkeru sa zvezdama, obuzela me je neka duboka psihološka promena. Moj kolega sa klase i prijatelj iz vojne škole za avijaciju, Fred, poginuo je, bio je oboren. Bio je raspoređen u 25. pešadijsku diviziju (vazduhoplovna podrška), nakon što je 199. brigada prekomandovana u Sjedinjene Države i rasformirana. Fredu i meni je nedostajalo potrebnih šest meseci u ratnoj zoni za povratak u Sjedinjene Države i preraspoređeni smo u zemlji. Do tada smo proveli skoro godinu dana zajedno, zajedno smo obučavani i poslati u Vijetnam na isti zadatak. Posle 199. brigade, poslat sam u Vung Tau, primorski francuski kolonijalni grad letovalište, koji je retko viđao rat. Još uvek sam bio tamo, plašio sam se da se vratim kući, volontirao produženo vreme u mitskom kutku ratne zone, sićušnom Šangri La, već osećajući da nikada više neću uistinu poznavati svoj stari život ili svoj dom. U to vreme bio sam E-5, ravan naredniku, a život mi je bio nadrealan, poput filma. Nije bilo posla koji bi odgovarao mom rangu, pa sam radio nekoliko stvari, u različito vreme. Neko vreme sam bio podoficir, zadužen za isključivanje / uključivanje parnog čistača. Dane sam proveo čitajući džepna izdanja knjiga, sunčajući se i slušajući stereo uređaj, dok sam čekao da redovi došlepaju helikopter na moju mašinu za parno čišćenje, kako bih mogao da im uključim prekidač na mašini. Mislio sam da bih mogao to raditi nekoliko godina, kraj rata činio se dalekim. Ali onda sam povučen sa tog posla iz snova da bih nosio pošiljke, kadrovske dosijee i evidenciju ratnih sudova u Sajgon, jer sam umeo da se snađem u tom gradu i okolnim selima. Ovaj posao i njegove administrativne propusnice iskoristio sam za stopiranje po Vijetnamu. Za svojih šest meseci u 199. brigadi, naučio sam da stalno držim lično oružje kod sebe, a u uniformi se lako sakrije automatski pištolj Kolt od 45 kalibra. Nikada mi nije trebao.

Živeo sam opasan privatni život u slobodno vreme. Iznajmio sam garsonjeru u gradu Vung Tau. Bilo je to prebivalište za koje niko nije znao, osim mene i misterioznog Vijetnamca s kojim sam ga delio, Dom Taj, i kineske madam koja nam ga je iznajmila zajedno sa svojom kćerkom i kurvama od poverenja. U neposrednoj blizini bara iz kojeg je madam poslovala, bio je prolaz koji je išao od jedne od glavnih ulica u gradu sa barovima, koji su kao jednu od usluga imali i kurve, do uličice iza bara, koja je bila prolaz do pijačne ulice sa otvorenim tezgama, mesto na kom nikada niste videli Amerikance, jer nisu mogli da podnesu miris. Naš stan je imao dvoja neobeležena vrata koja su vodila u ovaj prolaz i izgledalo je kao da su ulazi u zasebne stanove. Narednik Vest je uvek dolazio i odlazio iz glavne ulice sa barovima i koristio ulaz iz prolaza u svoj stan bliži toj strani, što nije bio neobičan prizor. Vojnici su uvek posećivali sobe pored barova zarad svojih telesnih potreba. Bilo je potpuno neupadljivo. Dom Taj je uvek odlazio i vraćao se u prolaz kroz zadnju uličicu i koristio ulaz prema zadnjem delu zgrade, bliže ovoj uličici, i retko kad je bio primećen. Spolja je izgledalo kao da smo susedi. U stvari, jedan drugom bili smo alter ego. Ušavši iz glavne ulice kao narednik Vest, na ulice grada bih se vratio uličicom i pijacom obučen u vojnu uniformu u južno-vijetnamskom stilu bez čina i obeležja, samo je moj nadimak preveden na vijetnamski, „Dom Taj“ (Gospodin Vest) bio izvezen na mojoj košulji umesto tipične oznake sa imenom. Sa tamnim dioptrijskim naočarima, koje su skrivale nedostatak kosih očiju, niskog rasta i preplanulog tena, izgledao sam poput francuskog/vijetnamskog meleza, kao pripadnik obaveštajne službe. Niko u gradu nije želeo da ima bilo šta sa mnom, ni vijetnamska civilna policija ni vojna policija, vijetnamska ili američka. Zurio bih direktno u njih. Gledali bi me i nastavili da se kreću. U Vijetnamu, bilo je ljudi o kojima jednostavno niste želeli da znate ništa. Mogao sam da budem jedan od takvih. Kretao sam se i ponašao kako sam hteo. Vijetnam je postao moj lični Divlji zapad. Pronašao sam njegovu sivu zonu, tamo sam funkcionisao, a to je mesto koje je većina Amerikanaca retko videla, a kamoli preživela. Kćerka kineske madam bila mi je draga i bio sam obazriv u toj vezi, proveo sam vreme sa njom učeći Madžong zajedno sa njenom majkom i „devojkama“, nikada nisam dotakao heroin i nisam spavao sa kurvama. Postojalo je određeno poštovanje i, siguran sam, zaštićenost, zahvaljujući mom prijateljstvu sa ovim ljudima. Kurve su bile te koje sve radile, bile su dostavljači droge, poslovni kuriri za kriminalne dilove, pokriće za dogovorene sastanke. Ali sve što sam tamo želeo, bilo je da gledam šta se događa. Trebalo mi je da razumem. Šta je zapravo bilo sve ovo?

Tada mi je ponovo promenjen posao. Bila je sredina 1971. godine i antiratni osećaj je rastao u trupama širom Vijetnama, a to je bilo očigledno i u Vung Tauu. Časopis Plejboj objavio je „Vijetnamski veterani protiv rata“ prijavu za članstvo i desetine hiljada iz ratne zone se pridružilo. Ja nisam. Ali u mojoj četi bilo je nekoliko desetina vojnika koji više nisu nameravali da doprinesu ovom poslu i postali su problematični za oficire. Logično razmišljanje je bilo, evo posla za Vesta. Tako sam dobio svoje nezvanično vođstvo voda, svoju „Prljavu dvanaestoricu“. Ova grupa je obuhvatala neke antiratne momke, nekoliko narkomana i jedinog „zaluđenika Isusom“, jedinog momka koji je bio strejt, nije pio, nije pušio marihuanu i nije koristio usluge kurvi u gradu. Bio je zaista drag i niko nije mogao da podnese da bude u njegovoj blizini. Bio je normalan, a normalno je bilo nestvarno. Sve što je trebalo da radim bilo je da ih držim podalje od nevolja. Otprilike u to vreme izgledalo je kao da bi rat mogao doći do Vung Taua.

Dakle, moj novi posao bio je prava muka i preispitivao sam svoje razmišljanje da zauvek ostanem u Vijetnamu. Ali razradio sam detalje i to je izgledalo ovako… Narkomanima se ne može verovati da će ikad išta uraditi, ali ako su imali drogu, bili su srećni bez obzira na to gde ih stavite. Tako da su poslati na groblje helikoptera i napravljen je dogovor da im se nabavlja droga. Tamo su balavili i povraćali zastakljenih očiju i činilo se da svoj svet vide samo crno-belo, poput starog televizora. Verovatno je oko 30% naših vojnika bilo zavisno od heroina u to vreme, a ja sam dobio najgore od njih, one koji su bili toliko zavisni, da nisu mogli da funkcionišu. Svi antiratni momci su pušili marihuanu i poslati su da se bave vrećama sa peskom. Dogovor je bio da samo oni od najvećeg poverenja mogu otići do susednog sela kroz ogradu od žice i doneti marihuanu i heroin za narkomane. Ovi momci su se sunčali, čitali knjige, pušili džointe, slušali muziku i skakali na posao s lopatama, peskom i vrećama, na prvi znak da su na vidiku ljudi iz administracije. Rotirali su svoje dužnosti za stražu, koju su uspostavili uz ovaj signalni sistem, kako bi se zaštitili od sopstvenih oficira. Skoro svi su se klonili nevolja. Sa sobom sam držao zaluđenika Isusom. Činilo se da niko nikada nije primetio da je posao sa vrećama sa peskom slabo napredovao, jedino to da su momci koji su bili protiv rata bili primorani da rade posao koji su vojnici najviše mrzeli. Bilo je uigrano. Ali ovaj posao je, takođe, dodatno podrivao moju psihologiju.

Nisam pušio marihuanu pre nego što sam otišao u Vijetnam i nisam pušio marihuanu već dugi niz godina. Ali u ovo vreme, pušio sam neku od najjačih marihuana na svetu, poput jamajčanskog radnika u pristaništu. To je bilo normalno u nadrealnom svetu u kojem smo živeli. Došao sam iz 199. brigade, gde su ljudi bili posvećeni vojnici, mada su neki rekreativno pušili marihuanu, drugi pili, da se opuste od nezamislivo brutalnog posla. Hrabrost ljudi iz 199. brigade nije mogla biti dovedena u pitanje, a njihova odanost dužnosti ponekad ih je dovodila do smrti. To su bili fini ljudi i moje divljenje prema njima se ni do danas nije umanjilo. Mi smo Amerikanci, a jedna stvar koja je potpuno američka je pravo da sledimo svoja uverenja. Ti ljudi koje sam upoznao u 199. brigadi, ti titani lične hrabrosti, smatrali su da su branili američke ideale slobode i demokratije, i zauvek imaju pravo da sebe vide u tom svetlu. Jer, to je ono što su oni radili. I nikada neću dovesti u pitanje taj njihov mentalitet. Ali, taj mentalitet u meni se slomio. Kao „Dom Taj“, moj alter ego, video sam ratnu korupciju, izbliza. Prostitucija, reketiranje, trgovina drogom, sva odeljenja su bila uključena, i to na visokim nivoima. Moj prvi narednik nije poznavao Dom Taja, dok sam ga gledao, našeg vodnika za nered i našeg narednika bataljona, kako sklapa poslove i prikuplja novac, prodajući obroke naših vojnika u centru grada. Više puta, usluga obroka vojnicima počišćena je za dan ili dva, pošto su vojne inspekcije i kongresmeni u poseti dovedeni u Vung Tau zbog žalbi vojnika. Tada je dobra hrana ponovo poslata u centar grada. Tokom obroka koji je služen nekoliko dana nakon jedne od ovih poseta i nekoliko pristojnih večera, odneo sam rebra, koja su nam bila poslužena, napolje, izgladnelom psu. Ovaj pas je imao toliko snage, samo da se okrene za 180 stepeni, tako da mu je zadnjica bila tamo gde su mu bila usta kad sam mu ponudio meso. Izgladneli pas nije hteo to da jede. Svi smo morali da kupujemo hranu u gradskim kafićima u gradu da bismo preživeli. Narednici koji su bili višeg ranga od mene bili su privilegovani da jedu u oficirskoj menzi i da im je hrana bila dobra. Jedan od kuvara, redov, toliko se razbesneo da je napravio kolače od marihuane za oficirsku kafeteriju. Kao Dom Taj, video sam hranu koju je trebalo da nam pripremi i koju su nam u centru prodavali naši nadređeni, koji su bili deo mafije. Kao narednik Vest, isporučio sam istim kuvarima papire za Vojni sud u Sajgonu. Šta je još otkrio Dom Taj? Da su oficiri američke obaveštajne službe bili izvor heroina koji je unesrećio našu vojsku. Usev opijuma Zlatni trougao koji je CIA kupila da bi obezbedila lojalnost udaljenih plemena protiv komunista, prerađen je u heroin i prodat vojsci Sjedinjenih Država u Vijetnamu. Video sam dovoljno. Bilo je vreme da se vratim svom domu. Ali nisam imao dom.

Pre nego što je isteklo produženje moje turneje u Vijetnamu, i kada sam, u stvari, mogao da odem, dogodilo se nekoliko izuzetnih stvari.

Po dolasku u Vijetnam, kao član 199. brigade, video sam invaziju na Kambodžu, vojno profesionalno vođenu. Međutim, politička posledica toga bila je država Kent, a sada je vojska bila u drugačijem raspoloženju. Pre nego što je trebalo da odem, video sam rezultat tog raspoloženja, invaziju na Laos.

Iznova i iznova su nas zasipali u novinama američke vojske, „Stars and Stripes“ (Zvezde i pruge) Niksonovom „vijetnamizacijom“ ratne propagande. Dobro je funkcionisalo. Stariji oficiri su sada morali lično da vode svoje trupe na teren, idući tamo gde će biti zaseda. To je bio jedini način da se američka vojska natera na borbu. Vojnici su nastavili sa ovim napadima, samo da bi videli kako pucaju njihove vođe. Ručne granate su se više koristile za ubistvo kriminalnijih kadrova, govnara, to se dogodilo u mojoj četi u Vung Tauu, ubrzo nakon što sam otišao. Jednom od narednika prve klase, koji je bio deo kriminalnog miljea, koga sam video kako prodaje našu hranu u centru grada, raznet je nožni prst, ali je preživeo, očigledno zato što mu se granata zakotrljala ispod kreveta, a dušek upio glavni udar eksplozije. Vojnik kog sam poznavao, Veli, za to je odležao u Levenvortu. Dakle, od invazije na Laos, stvari su krenule od lošeg na gore. Ali, upravo je invazija na Laos bila poprište ratnog štrajka američke vojske. U Vung Tauu, kada je 330. transportna četa mobilisana i dobila naređenje da pomogne u naporima da se izvuče vojska Republike Južni Vijetnam, iz unapred postavljene zasede na titanskom nivou, od strane divizija redovne Severnovijetnamske vojske, a južnjački vojnici bili zaklani poput svinja u oboru, umesto da utovare svoju opremu u kamione kako je naređeno, vojnici naše čete pojačali su Džimi Hendriksov Barjak okićen zvezdama (Star-Spangled Banner) do zaglušujućeg nivoa decibela i sedeli u montažnom prostoru, tapšući i skandirajući „Dođavola, ne, nećemo ići!“ i nisu. Da li čitavu vojsku možete poslati na vojni sud? To se dešavalo svuda. Godinama kasnije, saznao sam da je jedan od mojih bivših pilota iz 199. brigade toliko puta putovao u Laos zbog nedostatka posada u spašavanje, da je, iako je dva puta oboren, uspevši da preživi, spašen oba puta, nastavio da putuje. Južnovijetnamski vojnici visili su na skijama helikoptera da bi izašli živi. Bio je to pokolj koji je izazvala Niksonova propaganda. Rat se polako prepuštao Vijetnamcima. Oni su se borili.

Sada je stav američke vojske bio „Pa, neka im“. Setio sam se kako je raspoređivanje Konfederativne vojske Generala Lija u kampanji za divljinu izazvala ispad besa Generala Granta na njegovom poljskom krevetu. Naša saveznička vijetnamska vojska nikada nije imala šanse protiv pripremljenih i strateški raspoređenih divizija Severa. Naravno, s obzirom na to da je je situacija bila takva kakva je bila u Vijetnamu, pretpostavljam da su Severni Vijetnamci imali detaljan plan invazije pre nego što bi Južna vojska ikad izvršila invaziju. Dom Taj je već bio svedok sveta u kojem su se sve strane sastajale i poslovale zajedno. Sever, Jug, Amerika, Vijetkong, svi saučesnici, svi kriminalci. Novcem se moglo sve postići.

Posle Laosa, uglavnom, vojnicima 330. čete više nije bilo povereno oružje, moralo je ostati zaključano u oružarnici. Kakav rat, ha? Došlo je dotle da ne možete verovati sopstvenoj vojsci s njihovim puškama! Pa, ovo je imalo zanimljivu posledicu.

Trideset posto narkomana, pedeset posto njih puši marihuanu, koji ponekad koriste i druge psihoaktivne supstance, i dvadeset posto pijanaca, naš vojni aerodrom je bio katastrofa koja je čekala da se dogodi. Dobijali smo pakete „nege“ od Sjedinjenih Država, od ljudi kod kuće traženo je da podrže trupe, ali ovo je bila vojna obaveza, mnoštvo trupa nije želelo da bude ovde, a zapravo su povučeni iz oblasti koja su bila žarišta antiratnog pokreta. Tako da nije bilo neuobičajeno stizanje paketa za negu „mir i ljubav“ koji su sadržavali čak i do hiljadu doza LSD-a.

Teretni avion C-123 sa srušenim prednjim mehanizmom, koji je jednostavno bio odvučen na kraj piste uzletišta, bio je „trip sredstvo“, sa više od 50 vojnika navučenih na LSD, koji su ga koristili kao džinovsku klackalicu. Na svakom krilu po 15 ili 20 ljudi, jedni sede na vrhu trupa, a ostali unutra pokušavajući da održe ravnotežu. Nije neobičan prizor. A onda se, jedne noći, nešto dogodilo. Ne čuvši Crvenu uzbunu, za predstojeći napad, narkomani nisu ni marili, a 200 vojnika pod dejstvom LSD-a prijavilo se oružarnici za svoje oružje. Svi naši stariji vodnici i naš komandni oficir pojavili su se mrtvi pijani, a momka sa ključevima blindirane zgrade, u kojoj se nalazilo oružje, nisu mogli pronaći, bio je obeznanjen od pića, ali niko u tom trenutku nije znao gde (sa svojom kurvom u selu). Zapravo nije postojao rezervni komplet ključeva za ovu zgradu, koji bi se mogao pronaći. Imajući obezbeđeno svoje oružje, koje sam čuvao bez znanja nadređenih i isplaniran put za beg do australijskog kompleksa u našem susedstvu, za slučaj da moram da budem sa grupom vojnika koji mogu da se bore, sedeo sam na stepeništu za drugi sprat kasarne i posmatrao nered koji se dole razbuktavao.

Naš prvi narednik je jednostavno stajao skamenjen poput kipa, istovremeno se i upišao i usrao u gaće. Ljudi su se uspaničili oko njega, vikali poput idiota i lako ih je bilo prepoznati kao uglavnom pijane, to su bili naši oficiri, i niko na njih uopšte nije obraćao pažnju. Bilo je nadrealno pod reflektorima koji su osvetljavali ono što se događa. Ali sada je došla grupa zavisnika od LSD-a, njih 20 ili 30, oni su negde pokupili stub, nalik na one na koje su nakačeni dalekovodi, i sada su ga upotrebili kao ovna za udaranje u vrata blindirane zgrade. Iznova i iznova udarali su motkom o vrata, a mogao sam da vidim kako se naš komandant brzo otrežnjava i sada usmerava ovaj njihov trud, Američka vojska 20. veka, koristila je opsadno oružje starije od Rima, pokušavajući da provali u svoje sopstveno utvrđenje. Konačno, neko je pronašao rezervni komplet ključeva, a ja sam odložio lično oružje i otišao da izvučem pušku M-16.

Junaci ovog fijaska bile su posade helikoptera Kobra. Dok je našim vojnicima oružje bilo zaključano, ove posade su pucale napunjenim raketnim kapsulama i mini puškama. A to je bilo oružje koje je zaustavilo napad. Nakon nereda zbog zaključavanja oružja, dobili smo puške i rasporedili se u dodeljene nam stanice, i bilo mi je veliko olakšanje što je trezan kapetan komandovao našim odredom, ali ništa se nije dogodilo. Napad se nije desio blizu nas. Imao sam u poseti člana posade Kobre, on je posebno došao da vidi mene, posle velikih nereda. Neformalno sam nekoliko meseci radio sa narkomanima koji su želeli da se odviknu od heroina. Nisam mogao da podnesem tragediju ovih ljudi. Za njih nije bilo programa, oni su jednostavno napustili Vijetnam i otišli kući kao zavisnici. A zavisni vojnici koji nisu želeli ovu sudbinu su me potražili, imao sam reputaciju da sam spreman da im pomognem u pokušaju odvikavanja. Ovom prilikom šef posade Kobre nije bio narkoman, ali je prilično bio na LSD-u, dok je punio rakete za svog pilota i samo je želeo da razgovara o tome. Rekao je da ga je iskustvo nateralo da ispita svoj život i razgovarali smo o tome. To ga je direktno uplašilo. Posle ovoga, znao sam za dva vojnika koji nisu pili ili se drogirali, za ovog čoveka i našeg zaluđenika Isusom.

Samo nekoliko primera priča o heroinu, ljudi koje sam lično poznavao, dvojica Teksašana, Tedford i Mičel, obojica su bili zavisnici od heroina. U vreme kada je trebalo da se vrate kući, konačno je izvršen pregled urina i narkomani su preusmeravani u Japan na hospitalizaciju, zbog epidemije heroina. Tedford je sa sobom uzeo „čisti“ uzorak urina, zajedno sa obilnim količinama heroina, nije prestao sa uzimanjem, niti su ga preusmerili na lečenje. Mičel, bivši rodeo jahač, otežao je svoje povlačenje pre nego što je otišao, povredivši svoju kožu, koju mi je pokazao, ogromne crvene čireve, velikih površina, poput posledica uboda pčela. Darling iz Indijane je govorio da će prestati, ali nije imao odlučnosti, naivan mladić, nevin do krajnosti, nije ni znao šta je heroin pre nego što je postao zavisan. Dejvis me pitao šta da radi sa svojom zavisnošću na polasku kući, a ja sam mu rekao da bude iskren, kada ga pozovu, da im odmah kaže da je veoma zavisan i da bude upućen u bolnicu na detoksikaciju. Mnogi drugi koje sam poznavao, suočili su se sa ovim problemom. Najlošiju sreću od svih imao je Moudik.

Moudik nije bio stvoren za vojsku i svoje vreme u Vijetnamu doživljavao je kao zatvorski logor, zatvor iz kojeg je očajnički želeo da pobegne. Uzimao je LSD i imao je ideju da bude neko poput Papilona koji je pobegao iz francuske kaznene kolonije u Južnoj Americi. Moudik mi je rekao da će se ponovo prijaviti za bonus novac i dezertirati. Njegov plan je bio da sa svojim novcem krene na kratko putovanje u Singapur i zauvek nestane u Aziji. Rekao sam mu da je lud. Imao je još samo nekoliko meseci da izdrži. Njegov plan nije uspeo. Ponovo se prijavio, dobio novac i nije mogao da ode na svoje putovanje odmora i rekreacije. Očajan, pokušao je da bude izbačen, tako što je postao diler heroina, vrlo drzak, ali niko ga nije odao. Sada je i sam počeo da koristi heroin, trošeći novac nemilice, čak je i njegov pas bio zavisan, malo bi potapkao u usta svom psu iz bočice svaki put kad je sam šmrkao drogu. Užasno zavisan, Moudik je konačno uhapšen. Poslat je u zatvor Long Bin, nezamislivo brutalno mesto, tamo je koristio heroin bez razblaživanja lekovima i vratio se kao oronula ljuštura nekadašnjeg sebe. Kako mu je ponuđena jedina želja na vojnom sudu, da mu se dozvoli da napusti vojsku, Moudik više nije mogao mentalno da funkcioniše. Odabrao je da ostane tokom trajanja svoje šestogodišnje prijave, postupak koji mu je preporučen na saslušanju u Vojnom sudu, koji je „trebalo da posluži da ga učini boljim čovekom“. Razgovarao sam s Moudikom po njegovom povratku iz Long Bin zatvora. Nije bio ni svestan šta mu se dogodilo. Nikad nisam sreo više mentalno slomljenog čoveka.

Jednom sam probao heroin. Bilo je to u Vijetnamu. Nešto duboko u meni mi je reklo da nešto suštinski nije u redu kada istovremeno imate osećaj orgazma i povraćanja.

Sredinom 1970-ih, sećam se procena da je na ulicama Amerike živelo čak 500 000 beskućnika, Vijetnamskih veterana. Da je to tačno, ovih pola miliona Amerikanaca trebalo je da budu u cvetu života kao produktivni građani. Danas, 2004. godine, oni su svedeni na negde oko deset hiljada. To su bili narkomani. Mnogi od njih su mrtvi. Pouzdanija činjenica je: do pisanja ovog teksta, više američkih veterana iz Vijetnama izvršilo je samoubistvo nego što je poginulo u ratu.

Stigao sam u Vijetnam 7. aprila 1970. godine. Vratio sam se u Sjedinjene Države 8. novembra 1971. godine. Nisam bio zavisnik od heroina. Ali osećao sam se kao beskućnik. Kao čovek bez države.

Read in English

Ova „autobiografska“ satira anti-carstva, u indijanskom je zabavnom stilu pripovedanja, prilagođena zapadnom kulturnom iskustvu; imajući na umu indijansku poslovicu Blekfita: „Svi znaju da je belac lud“. Stilsku konstrukciju parodije trebalo bi opisati kao: „Satira u sadašnjem žanru treba da bude iskrena na indijanski način; u stvari, konstruisanje šaljive priče koja liči na stvarni život, svojevrsni kolaž činjenica, sastavljen od delića različitih iskustava, u kombinaciji sa anegdotama, kako bi se stvorila kulturno netaknuta urođena indijanska mudrost koja se može naći u njihovom humoru. Drugim rečima, delovi priče sastoje se od utkanih autobiografskih činjenica, višeznačnih imitacija životnih priča i iskustava drugih ljudi. A za razliku od sveta belaca, indijanski svet razmatra paradoks u svakodnevnom pristupu životu, neki aspekti su jednostavno sačinjeni iz maštovite riznice verodostojnih neverovatnoća“.

Yebi ssse (mn. yebite ssse)
noćni gušter, oglašava se visokim glasom, gušter koji ima lepljive jastučiće na nogama koji pomažu pri penjanju po glatkim površinama. Autohtona je vrsta je u primorskim regionima Vijetnama. • Porodica Gekkonidae • POREKLO sredina 1960-ih .: imitacija njegovog uzvika.

Veliki masakr Yebite ssse

Irak mi je smetao, jer sam bio siguran da će tamo otići moj najstariji sin [nije otišao]… veteran mirovnih snaga Bosne u Gardi. Irak mi je takođe smetao, jer se činilo da nismo ništa POLITIČKI naučili iz Vijetnama. Naša duboka umešanost u Vijetnam planirana je kombinovanim motivom za profitom od strane vojske / Stejt departmenta / CIA-e / korporativnog industrijskog kompleksa, sa lažnim incidentom u „zalivu Tonkin“… izuzetno lažnim događajem koji deli identičnu vrednost političke obmane u našim optužbama da Irak ima oružje masovnog uništavanja i vezu sa Al Kaidom … milion mrtvih iračkih civila kasnije, sve je to deo procesa u mojoj glavi, proces koji nije u potpunosti odvojen od više pokušaja oduzimanja mog života, zbog mog kombinovanog životnog iskustva i političko-ka vojnom-do obaveštajnog rada i psihološko-operativnih veština… ne samo zbog mojih uspeha kao istražitelja.

Zaključak je ovo: Sve se vrti oko novca, korporativne orgije deoničara u vladi i, danas, sa ubačenim van „orvelovskim“ preokretom religioznog fanatizma, hrišćanskog fanatizma i korporativnog profiterstva Islamskog fanatizma vođenog hrišćanstvom.

Setio sam se dobitnika Medalje časti, koji je odbio da se podšiša za Niksona, na njegovoj ceremoniji u Beloj kući, nakon što je napustio vojsku, rekao je novinarima „Bio sam naduvan i izbezumio sam se“… govoreći o svojim herojskim delima. Pitam se, šta bi o njemu mislili naši „biblijski rodoljubi“ današnje američke vojne snage od 15000 jakih fundamentalista „Oficirske hrišćanske družine“? Možda bi ga pljuvali kao što se govorkalo o povratku naših vijetnamskih veterana?? To mi se nikada nije dogodilo…

Naše veteranske uslužne organizacije odbijaju članove svojim prostaklukom, socijalnim neznanjem i pijanom barskom scenom ugledne ratne slave, života i prošlih godina, krajnjim prezirom prema osobama poput mene, ne pružajući nikakvu trezvenu i alternativu posvećenu miru… „blagosloveni su mirovnjaci“, Isus nije govorio o revolverima Kolt… i oni vam mogu pribaviti psiho novac, kao što to mogu vaši veteranski advokati, svojim formularima „popunite prazno polje“ (vašim imenom), tražeći preglede invaliditeta za fizički i/ili mentalni invaliditet.

Smešno kako se taj psiho rejting penje, ali ne i rejting za fizički invaliditet, čak i ako vam se zdravlje pogoršava dok pomažete Indijancima da postignu uspehe protiv korporativnih kriminalaca … korporativnih kriminalaca koji falsifikuju poštovanje zakona da bi ukrali indijanske resurse .. korporacije poput Ševrona (Chevron) sa Kondolizom Rajs koja sedi u odboru direktora… dok advokati sa imenima poput Ju (Yoo) pišu pravne informacije, kako bi pomogli da se stvari poprave iznutra.

Nisam razumeo to što, za svoju evaluaciju, moram da odem u isti glavni univerzitetski medicinski centar, u koji uprava za veterane šalje šizofreničare na proučavanje, i da platim popriličnu sumu novca iz džepa, da bih dobio čist izveštaj o mentalnom zdravlju i poništio njihovu etiketu „psiho“… kako bi oni odbili moj čist rezultat? Nisu mogli. Naše etiketiranje i progon političkih neprijatelja bilo je malo opreznije od onog iz starog Sovjetskog Saveza… naši vojno sposobni disidenti bivaju tiho ubijeni, obično sa trovanjem koje se teško može otkriti, koje je zamišljeno da izgleda kao prirodna smrt ili isplanirane nesreće koje se ne mogu opovrgnuti ili diskreditovati. Vrlo verovatno, ljudi kao što su Karen Silkvud i Pol Velstoun, ne samo Omar Torihos.

A onda imate veteranske mirovne organizacije koje odbijaju (svojim socijalističkim zanosom) ljude koji bi inače bili članovi, levičari koji ne žele da rade sa konzervativnim antiratnim narodom da podstaknu promene za naš zajednički sekularni razum i opstanak samog života.

Naša osnovna reformska kultura, liberalna i konzervativna, liči na par koji se uvek svađa, ogovara i na kraju okreće leđa komšijama … u korist bogatih korporativnih kriminalaca, a život je drama poput nekog morbidnog rijalitija, a zapravo je ovaj esej pošten uvid u stvarnost sadašnjosti u odnosu na stvarnost prošlosti … mi NE učimo na svojim greškama i ne udružujemo se da bismo forsirali promene u našoj politici, radije dozvoljavajući istim igračima da sprovode iste subverzije naše vladavine zakona sa njihovom igrom kupovine korporativnog kriminalnog uticaja u sve opasnijim potezima u sve opasnijem svetu.

82. vazduhoplovna u Fort Bragu, 1972. godine

Nisam poznavao nikoga ko je išao u crkvu. Neki nesumnjivo jesu, ali to nam niko nije gurao u lice. Kako smo sami sebe nazivali u tim danima, skačući džankiji, bilo je zbog neuroze od fitnesa, droga i čestih zaključavanja u kasarni.

Ubilačka mašina za kolektivno ubijanje sa kojom se suočavamo u borbi, bez sumnje, uprkos brojnim vojnicima čiji je život bio koktel fitnesa i droge… muškarci koji su lako mogli osvojiti pohvale ili medalje za hrabrost, „izbezumljeni dok su naduvani“, naša obuka je bila toliko dobra, to su mnogi od nas već pokazali u Vijetnamu.

Niko, koga sam poznavao, nije morao da bude motivisan na patriotizam ili da jednostavno odradi dobar posao kao vojnik uz obavezno proučavanje Biblije, fundamentalističke gomile gluposti, kojim se silom kljukaju današnje trupe. Idem ispred sebe u hronologiji priče, ali pitam se kako se naše vijetnamsko iskustvo poredi sa današnjom vojničkom fundamentalističkom hrišćanskom stvarnošću, moja sećanja su na pošteniju vojsku ili su samo iskrenija sećanja i sigurno ne manje hrabra.

Fort Luis, 1969. godine

U indijanskoj zemlji, odakle sam ja, ono što se računa je veličina vašeg srca. Bio sam u dve tuče na osnovnoj obuci i nisam započeo nijednu. Prvu je započeo vođa mog tima na obuci, koji je smatrao da mora biti nasilnik da bi vodio. Nisam ustuknuo. Bio je za trećinu veći od mene, i po građi i po težini. On je pobedio je u toj tuči, ali ja nisam bio poražen i on je to znao… Dao sam mu mnogo više nego što je ikada mogao očekivati, zapravo o ograničenju koje je mogao da podnese i nisam pokazivao strah. Ostavio me je na miru nakon toga i prestao da izaziva ljude. Bio je dovoljno pametan da uči. Drugi momak s kojim sam se potukao, sličniji mojoj građi i ne previše bistar, bio je gurnut na mene od strane većeg tipa koji nije hteo da me napadne. Sredio sam ga očas posla. Niko nas nije naterao da idemo u crkvu.

Fort Raker, od 1969. do 1970. godine

Zahvalnost Vaše vojske što ste završili čas lakog održavanja osmatračkog helikoptera u vazduhoplovnoj školi… što znači da biste mogli sedeti na podu zadnjeg dela četvoroseda, noge sa strane, stopala na skijama za sletanje, sa mitraljezom u krilu, glumeći mamac za letelicu sa naoružanjem, s kojom ste udruženi u „timu lovaca-ubica“… je pranje lonaca i šerpi u školskoj menzi, dok čekate svoj zadatak.

Vest! Vijetnam! Nikad nisam video čovekovo lice, naredba se pojavila sa papirima, stisnutim u pesnici, kroz otvor za poslužavnike s prljavim sudovima… moja reakcija je bila neobična mešavina adrenalina i želuca koji potanja… niko nas nije terao da idemo u crkvu.

U vazduhoplovnoj bazi Travis, 1970. godine

Isplovljavajući, čuo sam za vijetnamske „jebite se guštere“ i smatrao sam to psihozom okolnosti, nisam ovo smatrao ničim drugim osim vojničkom urbanom legendom. Gušteri jednostavno ne kažu „jebi se“. To je bila moja naivna stvarnost … a činjenica je da nas niko nije odmarširao u crkvu. A nedostatak crkve NIJE razlog zašto smo izgubili Vijetnam.

U Vung Tau, od 1970. do 1971. godine

Prebačen sam u Vung Tau nakon šest meseci na kopnu kao član najmanje borbene jurišne avijacijske jedinice u Vijetnamu, bio sam raspoređen u brigadnu avijaciju u brigadi elitnih lakih pešadijskih udarnih trupa. Bili smo brutalni prema neprijatelju u borbi I DALJE bez odlaska u crkvu. Nikada nisam čuo „guštere jebi se“ toliko kao što je pomenuto, a kamoli da sam video ili čuo jednog.

Bilo je to na mojoj prvoj noćnoj straži u Vung Tauu, popušio sam džoint moćne vijetnamske marihuane, to je sad već bilo normalno, smestio sam se iza mog malog odbrambenog zida od vreća sa peskom, jer sam smatrao da me čeka dosadna noć. A onda, na tri metra iza mene… jasno, i ne pitomo, ljudski glas je rekao: „Yebi ssse!“

Sa svakom dlakom na mom telu momentalno naježenom, naglo sam se okrenuo za 180 stepeni i svakog ko je stajao tamo bih pokosio mojom automatskom puškom Kolt… da je neko bio tamo.

Sada, gore od nepostojećeg Vietkonga koji me izaziva, paranoja marihuane zvana „noids“, počela je da deluje. Potpuno sam zaboravio na „guštere jebi se“ i moj zdrav razum se mrvio… niko me u Vung Tauu nije upozorio na ovog neprijatelja, jer je za vojnike koji su tamo već bili smešteni bilo „normalno“. Verovatno sam pomislio: „Čoveče, trebalo je da idem u crkvu“.

Akcenat guštera je nalik na Amerikanca koji izgovara „jebi se“ kroz kazu, samo 95% ljudskog zvuka, a 5% kazua… otuda savršen vijetnamski naglasak i način pisanja – „yebi ssse“.

Mora da je to bio alfa mužjak yebi ssse, koji je ponekad bio posebno glasan, nalik na neku vrstu velikog pročišćavanja pljuvačke u grlu, pre nego što je pljunuo: „ou-o-iss-yebi-ssse-yebi-ssse-yebi-ssse“.

Propagandni timovi CIA-e obučavali su guštere, a to i činjenica da su naši Vietkong yebi ssse šverceri heroina iz Vung Tau, nekako mi izazove podsmeh pri pomisli na 500 miliona dolara talibanskog profita za heroin… jer to su bili gmizavci yebi ssse obučeni kao „Ljudi u crnom“ koji isporučuju heroin CIA-inim avionima „Air America“, da bi opskrbio naše vojnike zavisnike u Vung Tauu.

Gušteri yebi ssse Vietkonga iz Vung Taua prodavali su našu dobru hranu u gradu, koristeći kamione američke vojske za dostavu, naši vojnici su morali da kupe svoju hranu nazad da bi dobili pristojan obrok, nekako me nasmeje pomisao na naše „hrišćanske“ vojne lidere, koji upiru prstom u korupciju u Avganistanu, sledeći Halibarton u Iraku.

Jedan od naših kuvara bio je toliko ogorčen zbog pripreme obroka od vodenog bivola ubijenog u pucnjavi, pa je napravio kolačiće od marihuane za naše yebite ssse kadrove (i otišao u zatvor govoreći o-yebote).

Gušteri su uzeli svoj deo od zarade taksi vozila, od onih taksija kojima je bilo dozvoljeno da koriste premijum parking ispred kapije naše baze, yebite ssse su na ovaj način povećali vozarinu, a naši vojnici su zglobnom raketom i kugličnim ležajevima odvezli taksi od kapije, mrmljajući: „yebeni yebite ssse“.

To nas je sve uvalilo u nevolje i postali smo yebite ssse koji se ispovedaju u formaciji. Naš yebi ssse, prvi narednik: „Želim taj uređaj i želim da odgovorni iskorače napred i stanu u sredinu!“ Sa zadnje strane formacije: „Yebi ssse“. To je došlo iz mog odreda i odjednom je prvi narednik bio u zadnjem delu naše formacije, viknuo u moje lice: „Vest! Ko je to rekao!!“ Sa prednje strane formacije dolazile su reči: „Yebi ssse“.

Scena „Bigus Dikus“ u Monti Pajtonovom filmu „Žitije Brajanovo“ MORALA je biti inspirisana ispitivanjem „yebi ssse“ u Vung Tauu.

A jedan momak koga sam znao iz našeg društva i koji je išao u crkvu, naš zaluđenik za Isusom, bio je dobar momak, nikad nam to nije naturao u lice, ali većina nas uopšte nije poznavala pobožnost i uradili smo sjajan posao na obnovi ratom razderanih helikoptera.

U kampu Frenzel-Džouns (Long Bin), 1970. godine

Zvali smo ga O, bez šale, jednostavno tako, O. Iza njegovih leđa neki su ga zvali Psih-O, jedan od njegovih saboraca iz borbenih helikoptera rekao mi je da se O seksualno uzbudio u borbi. Mislio sam da je to zanimljivo, ali koga je briga? O je bio ubica i to dobar, a to je bilo najvažnije u našem poslu.

Ali ubicama, u vojsci, ne samo na ulici, mora se upravljati, kao jednom kada sam išao da obavim neke stvari i O je želeo da pođe sa mnom, jer je usput mogao da kupi dobre cigarete sa marihuanom pojačane opijumom. Slučajno su ih vojnici obično nazivali ‘o-džejs’, prilično prikladno… Zastao sam na jednoj tezgi na autoputu između Long Bina i Sajgona, gde je O obavio kupovinu, izašao sam iz kamiona i razgledao ponudu, kad su se najednom O-ove oči iznenada zakolutale uvis iza kapaka i ponovo izašle odozdo, druga osoba… iz džepa je izvukao pištolj kalibra 38 i spremao se da puca u svog trgovca drogom zbog manjka kusura, uleteo sam između njih, gurnuo O-ovu ruku kojom je držao pištolj, ostvarili smo kontakt pogledom i video sam da je, kada sam mu rekao „Uđi u kamion O, idemo…“, prepoznao da nisam bio zavisnik od marihuane, već da sam samo bio radoznao.

O je bio topnik kalibra 50 na helikopteru modela Bell UH-1-H preuređenog u top, zastrašujuću mašinu za ubijanje u koju je bio spakovan O-ov 50 Cal, kao i modifikovani XM-27 „mini“ sistem topa: velika zapremina, višecevna, moderna puška Gatling velike brzine, kojom upravlja posada, od 7,62 mm, vođena električnim motorom – na brodu je bio bacač granata, takođe ručne bombe, koje bi posada jednostavno mogla da izbaci iz aviona (naše posade su letele sa uklonjenim vratima) to je uključivalo fragmentaciju i granate sa „belim fosforom“… bela granata od fosfora bačena u neprijatelja pozicioniranog sa maskirnom nadstrešnicom za skrivanje, može biti posebno efikasna u panici i izbacivanju ciljeva na otvoreni prostor, gde ih je lako ubiti. Ne sećam se da su nas ikad učili da je ovo ratni zločin koji krši Ženevsku konvenciju, ili možda još nije bio zabranjen, ali sumnjam da bi to bilo važno … radilo se o ubijanju naoružanog neprijatelja u borbi i zvalo se „šta god da deluje“.

Biti dobar ubica ne dolazi prirodno nikome, a većina nas je, za razliku od O, morala da nauči. Mnogi su naučili da ubijaju, učeći da mrze. Sećam se kako se jedan od mojih kolega vojnika smejao tome što su bacili CS granatu (suzavac) na budističku pogrebnu povorku, dok su preletali na niskom nivou… Mislio sam da je to prilično podlo, ali to je za njega bilo emocionalno preživljavanje, naučio je da mrzi „kosooke“ kako bi bilo ispravno to što ih ubija. Možda još uvek održava svoju mržnju i emocionalni opstanak pričajući ratne priče, u pijanom stanju u klubu veterana stranih ratova.

Nijedan od vojnika koje sam poznavao nije verovao da su bezbožni komunistički neprijatelji naših političkih lidera „sotonina deca“, koje bismo mogli redom ubijati, uključujući i njihove porodice… to se događa i dan danas sa našim specijalnim operacijama u Avganistanu… Naši vijetnamski vojnici prihvatili su predaju i nikada nisam čuo za neko ubistvo civila, osim za masakr u Mi Laju i ubistvo koje sam ja sprečio. Ali naše posade su imale puno prilika „ispravno je jer ih mrzim“ da rade stvari poput ispuštanja suzavca na venčanja i sahrane na otvorenom… jer smo većinom leteli malo iznad nivoa krošnje… kako bismo bili kratka i prolazna meta od bilo kakve neočekivane neprijateljske kopnene vatre.

Povratak u Vung Tau

Ne znam ili se ne mogu setiti ko je to započeo. Možda je vojnik pukao i rekao „Pokazaću vam jebi se!“ Bio je mrak, vikend. Između trideset i četrdeset nas nije išlo u grad iako smo imali izlaz, jer nismo imali novca ili jednostavno nismo marili. Brojni yebite ssse bili su posebno glasni te noći. Neko je pronašao štap i počeo da ubija yebite ssse, a vojnici su se iznenada mobilisali kao da im je naređeno da napadnu i krenuli su divljački da ubijaju guštere. Iznete su baterijske lampe. Locirano je sve više štapova za ubijanje. Trajalo je to možda dva ili tri sata, sve dok živi yebi ssse nije mogao da se nađe. Tela guštera bila su svuda.

Ako smo išta mogli naučiti u Vijetnamu, jeste: čak su i gušteri bili predodređeni da nas mrze.

f4

 

Metamorphose

Ron’s Conspiracy Theory

Nekažnjenost i Međunarodni krivični sud

Covid, mRNA & Mad Scientists

Impunity & The International Criminal Court

Hronologija Alfe

Kada se zapadna kultura okrenula kanibalizmu

When Western Culture Turned to Cannibalism

Transcendentna korupcija i korona virus – drugi deo

Transcendent Corruption & Corona Virus part two

Transcendentna korupcija i korona virus prvi deo

Transcendent Corruption & Corona Virus part one

Kovid vs grip: Gde je kosa, alatka Smrti, u 2020-2021?

Covid vs Flu: Where is the Grim Reaper’s Scythe in 2020-2021?

Kovid: Suzbijanje naučnih kontra-narativa

Kiev Should Soon Be In Russia

Greed, Sneetches, Shmoos & the ‘N’ Word (satire)

Covid: Suppression of Scientific Counter-Narratives

iRNK: „To je genska terapija, a ne vakcina“

Srpsko rešenje za Kosovo

Serbia’s Kosovo Solution

mRNA: “It’s Gene Therapy, Not A Vaccine” David Martin, PhD

Tits On A Boar Chomsky on the ‘Cancel Culture’

Rush Limbaugh Obituary

Makrokosmička zapadna propaganda za pranje geopolitičkih zločina

Macrocosmic Western Propaganda Launders Geopolitical Crimes

Vilijam Berns – Direktor CIA-e

Pitanje za dvorsku ludu 

CIA Director William Burns

Mary Shelley’s ‘Intelligence’

Sedition & Insurgents

Ronald’s 2021 State of the Union

The Capitol Message

Question for a Court Jester satire

2020 Year End Stats & Observations

Don Rumsfeld: 9 July 1932 – 29 June 2021

Obituary

You all have heard of the first grade primer ‘Dick and Jane’? Well, as fate would have it, Dick did not grow up to love Jane, because Dick (like Don) matured into a homosexual in denial, or “RRR” (sounds like a Rottweiler growl), one of those closet morality, socially/sexually frustrated and consequently mean people known as a Religious Right Republican.

So, this has to be a adult repressed homosexual ‘dick’, or machismo porn variation, of the ‘Dick and Jane’ story. Consequently, the story of how Don Rumsfeld met his demise, because of Dick Cheney’s dog, is pretty screwed up. It’s called: Don & ‘dick.’

Rumsfeld was visiting ‘big dick’ Cheney at Cheney’s ranch in Wyoming, Cheney was wishing he could have shot George Bush in the face with his shotgun because the coward George flinched and did not pull the trigger on Iran…

While reminiscing missed opportunities at initiating Armageddon, wishing they could have shot more people in the face, especially more Arabs, and about their longing for certain fascists to be in their lives, past and present, secular and religious.. among other things, Rummy suddenly asked ‘big dick’ why his Rottweiler, “Machismo”, was always chained up at his kennel.

Mean people have mean dogs and, dick explained to Don that “Machismo” had an edge about him, Machismo simply could not be trusted around visitors. dick went on to explain how he wished it were otherwise and how he wished Machismo could be trusted to obey him and only tear apart people that he did not like, he’d tried dog trainers but they cost him money, too much money, because Machismo took a chuck of flesh out of all of them, every dog trainer he had tried. His insurance premiums had gone sky high, all on account of Machismo.

Rumsfeld: “Why don’t you get a different dog?”

Cheney: “Because I love my Machismo.”

Then Don had an idea.

Rumsfeld: “Hey dick, there is the Arapaho Indian Reservation right up the road, why don’t you get a Medicine Man to take the edge off your Machismo? I saw on the Discovery Channel the Indians can talk to animals, you know they are all devil worshippers, so maybe there is something to it.”

dick’s eyes brightened considerably, an amazing thing, as though a light had turned on upstairs, but then his brow furrowed back to normal, as though nobody were home.

Cheney: “That’s the problem. They are all devil worshipers, you know, Indians are sorcerers like the Old Testament forbid be ‘found among us.’”

So Don & dick discussed that and came up with a solution. If they were not at dick’s ranch while the medicine man worked with dick’s Machismo, the sorcerer would not be found ‘among them’ and it would all be ok in the end, because St Paul had said “All things work together for good” for Christians like Don & dick. So they sent a Secret Service agent to find a medicine man with an explanation of how dick would like the edge taken off of his Machismo, and then went quail hunting, so the Indian sorcerer would not be ‘found among them.’

The secret service agent found a medicine man, a Blackfoot married to an Arapaho and living in Wyoming, a typical dumb Indian, who with a look of stunned disbelief, kept asking the agent again and again “What!?” After the agent had identified himself four times and explained dick Cheney wanted the edge taken off his Machismo eight times, a light filled this Blackfoot Indian’s eyes, this agent was serious, and the devil was right at home.

Indians know when the gods deliver the opportunity of  a lifetime, and this was opportunity at redemption. It had been awhile since the medicine men had been noticed, that is, the now days scarce authentic ones, and the agent had stumbled onto the real thing. First and foremost, this Indian believed in the Native law of reciprocity and well knew how it worked, something the Whitemen had not sorted out since Jesus had told them about it two millennia ago: “As you sow, so shall you reap.”

In this Indian’s world view, the opportunity was all about deliverance, and the attending attrition from any consequence, a sort of natural quantum mechanics shamanic death manifest by friendly fire, simply would have to be tolerated, because the medicine men are all about manifesting truth, and this native cultural idea taken together with the dogs name, set out the path to healing dick’s Machismo: The dog would have to be taught how to enjoy narcissistic sex, instead of biting people.

Initially, the medicine man realized he would have to endure Machismo’s instinct to hump his leg, that was disturbing, but to reach the goal beyond… The Indian told the agent, well, ok, he would do it for ‘dick.’ The agent missed the straight faced Indian humor… and utterly failed his agency’s chartered mandate.

Indians are observational people, primarily, and know the purpose of dog butt sniffing rituals, sort of like when a Blackfoot and Cree spot each other from across a boulevard in downtown Calgary, the hair goes up on both backs and both Indians are thinking to the other “You can sniff my butt” in a historical context, and it is not a friendly thought. The actual butt sniffing between them is purely psychic, preceding any challenge and fight, and the medicine man doctoring dick’s Machismo would need to circumvent this phenomena to achieve his aims. So sorcery came into play. He collected urine from a bitch in heat, rubbed a little of it on his knee, and bringing more along in a vial, he traveled to heal dick’s Machismo.

The dog was very happy to see him, no hostility or butt sniffing ritual encountered at all, the Indian told the agent ‘the spirits’ required he had to work with the dog alone, brought out a plastic baby rattle wrapped in leather with a few strings with beads, to look convincing, and dick’s fundamentalist christian body guard was more than happy to leave. Then this Indian, bringing out the vial of bitch urine, began to work with dick’s Machismo: “Now Machismo, my leg is a good beginning, but we have to show you something, you don’t need my leg or me at all, you can do this all for yourself- just follow her scent to where it feels so right….”

In Blackfoot language we have a word, I don’t know how to spell it in the Whiteman’s language, but it sounds something like oww-woe-tops and it means you are crazy and “everyone knows the Whiteman is crazy” is a Blackfoot proverb proven again and again, example given, ‘dick’ Cheney hiring an Indian that hates him, as every Indian should, to tame his Machismo. There is another Blackfoot word I dare not try to pronounce here, but it means “Dog Face.” It is about as bad as Blackfeet language profanity gets, and it is not as tame as it might seem, initially. The term refers to a certain facial expression…

Don & dick were headed back to dick’s ranch, the agent had called and told them the medicine man had pronounced dick’s Machismo healed and was leaving, and as fate would have it, the medicine man, and Don & dick passed each other on the dirt and gravel country road, the Indian pushing his 1968 Chevy pickup named the “Red Jet” as hard as he could, the worn out 327 V-8 boiling blue smoke into the dust storm he was whipping up behind him, windows down, braids flying, wild eyed panic combined with a maniacal mirth at his crime, co-mingled with prayers to all the gods that he WOULD escape… thinking when he saw Don & dick “you can sniff my butt” while trying to put on as many miles as he could, as fast as he could, to escape dick’s ‘spread.’ Don said “God Damn”, dick in the same moment saying “he must have brought along his whiskey”…

Then, ‘dick’ & Don, walking to the kennel, turned a corner bringing Machismo into view in that very moment Machismo was swallowing it, gulping himself down with a certain facial expression… Don had a sudden epiphany, and he exclaimed “Machismo sucks!”, and dick’s perpetual grimace of hate torqued down to the point it actually broke his primitive semblance of a mind, he pulled his permitted concealed weapon…

The camera pans away to the beautiful red rock cliffs of Wyoming, there was a first shot echoed together with Machismo’s dying yelp, Don shouted “NO!” and the second shot was heard… a pause.. the third shot sounded and America never heard ‘dick’ Cheney say “Terror” again.

In the here-after, for all of eternity, Don repeated “Look Dick, look. See Machismo suck!” And for all of eternity Dick shot Machismo and Don, again and again and could not kill them or himself (because they were already dead.)

The Secret Service agent kept his mouth shut about his role in the cause behind the Rumsfeld/Cheney murder/suicide, and no one came after the medicine man who laughed for years, again and again like a child, every time he recalled:

“you can sniff my butt”

*

CheneyAztec

HARVEST

Čitajte na srpskom

Introduction

This 2004 essay from my book “Penucquem Speaks, A Look At Our World From A Different Culture” is published here as a stands alone piece to counter-balance the satire “The Great Phuc Uuus Massacre” in my collection of anti-empire essays. As a Native American trained story teller (story teller trained by Native Americans in Native American technique), my adapting the cosmic joke element to personal narrative satire might be easily misunderstood for the fact of this accurate stylistic description:

“My satire in the present genre is to be honest in the Native American way; in effect, constructing a joke story closely resembling real life, a sort of collage of facts assembled from bits and pieces of diverse experience, combined with anecdotal information to create the culturally intact inherent Native wisdom found in their humor. In other words, parts of the story consist of an autobiographical facts incorporated, multi-faceted rip-off of other peoples life stories and experience. And because unlike the White world, the Native world entertains paradox in daily approach to life, some aspects are simply made up from the imagination’s fund of plausible improbabilities”

The point of republishing this excerpted essay from Penucquem Speaks is to contrast the reality to the (satirical) story-telling; however the difference might seem insignificant to some, for the fact the insanity of the common soldier’s experience in the Vietnam late stage conflict resembles nothing so much as a satire. But this narrative is precisely why the USA moved away from a conscription army to a ‘professional’ all volunteer force; establishing a mercenary army had become a necessity to maintain the present day, extra-constitutional, American “Empire.”

In this personal narrative, there is little element of the Native American joke story-telling format (deliberate entertainment, created with license.) Other than the self-satirizing (it is not allowed to be ‘holier than thou’ … one must present oneself at the level of stupidity integral to circumstance in the story-telling), it is entirely straight-forward narrative of events as they had actually happened and I had witnessed. That the described insanity can hardly be distinguished from a lampoon is, in and of itself, a damning indictment of Western culture at multiple levels; that I had emerged from the insanity as a decorated & promoted soldier, a soldier who was considered to be professional & responsible (I did a few important things), simply underscores the complications laden paradox of the Western war-addicted society that is inherently self-deceived.

A residual Native American element in narrating what follows is my allowing my former soldier-associates to maintain their perception of themselves, that is, I do not condemn their belief in what they had been doing, because everyone is entitled to their own reality is a very Native American approach, in fact this is a ‘libertarian’ pillar of the Northern Plains culture. For my real criticisms of the soldiers’ behaviors, one must return to the satire because it brings the narrative to the native, culturally correct, cartoon social perception; for the reason one’s idiocy must always be laughed at with the honest self-lampoon, no matter what personal evolution might have brought on in the intervening years. This (nearly extinct) original (pre-Western education) Northern Plains Indian personality stems from a culture which had recognized there cannot be any rewrites of history. Native American cultural integrity should demand one live this principle, the current social climate’s politically correct arguments notwithstanding.

The essay title in the book is “My Beginning.” Here I have renamed it “Metamorphose” as in fact these events, which are largely, accurately depicted (minimally ‘Hunter Thompson-esque’), are responsible for transformation at both; the personal and national level. At the personal level, the insanity depicted in paradox of an anti-war, but nevertheless war-zone environment, finally had subverted myself to a journey far, far away from mainstream. At the national level, the Empire had been ‘burned’ and consequently became even more radically militaristic.

My post-war military trajectory was from Vietnam to the 82nd Airborne Division and then onto the 19th Special Forces Group but the subversive seed of self-examination had already been germinated. Perhaps there will be more to be told of my journey towards, subsequent transition to, and rehabilitation in, Blackfeet culture, but that is for another day.

 

Metamorphose

 

Photo: The author in 1971

 

It was a starry night, I was lying on my back thinking in retrospect, where/what my life had come to. For the past twenty minutes, my name had been, was still being shouted, “West!” I did not care. The sky was absolutely beautiful, that is what was important at this moment. My father had returned a hero from the Pacific after the defeat of Japan.. and I was the second mistake of his subsequent union with the young woman he had met at the USO. Nineteen years and several months subsequent to my birth, an intervening period in which I seemed at times to have been an abused lawn ornament, I only wanted to understand why. Why was I here. My name was still being shouted in several directions, sometimes near, at other times farther away. “West!” That did not matter. Retrospective contemplation and the stars were what mattered. My biggest resentment was that no one had taken the time to explain things. Not ever. Not in any way that had made sense. “West!” It was getting louder, but then the shouting would become muffled under me. This had already happened several times, no one was thinking of coming up to where I was lying. Looking again at the stars, I knew nothing would ever be the same again. I would never believe in anybody, anything. Suddenly there was a slight noise close to me. Ray was there. “You have got to come down” he whispered to me. “all right” I said, with a little resignation. Then I added “Bring me a beer first.” Ray whispered “OK” and disappeared.

I had been lying on top of a sandbag, steel and concrete structure that I normally lived in.. it was a bunker. I was a Jeep driver for the pilots attached to the Headquarters of the 199th Light Infantry Brigade at the brigade main base near Long Binh, Republic of Viet Nam. Just an hour earlier I had smoked an Opium laced Marijuana cigarette and I knew I was in no condition to drive anyone, anywhere. Ray had returned with the beer and I had taken a swallow and then deliberately poured the rest of the beer down the open front of my jungle fatigue jacket. Clutching the empty beer can, I stumbled a little as I entered the Fire Ball Aviation ‘CQ’ (Charge of Quarters) office and mumbled to Major Lewis “You wanted me, sir?” I was not known to drink often, it was after my normal duty hours, and I was forgiven and dismissed. The Major made a call to Headquarters and found another driver and jeep for the several Command rank officers that had flown in on short notice.

The few times I actually had drank in the several preceding months may well have saved my life. I was never a good drunk, always becoming sick, usually for at least a day, and on the first two occasions that I was sent on emergency duty as a helicopter flight gunner, substituting for the regular crewmen, it just happened that I had been drinking the night before, and the consequence was that it was decided for me by my superiors that I suffered from air sickness. I had quit drinking subsequently, but the ‘air sick’ label had stuck and I had become a jeep driver. So now I smoked dope, because if you did not drink or smoke dope in Viet Nam, you did not fit in. There would be nobody to relate to. No social life. And very few people want to be a loner. I was not yet a loner. But I was a good jeep driver, did not smoke dope during normal duty hours, was devoted to my pilots, always punctual, and on one occasion drove four of these pilots through a barrage of B-40 Rockets, exploding just short of us, without flinching. After all, we were the 199th, and a certain attitude was called for. I was promoted and given an Army Commendation Medal before I left. As a group, our 199th Fire Ball Aviation unit was awarded the Viet Nam Cross of Gallantry with a Valor Device, but that is someone else’s story to tell.

One year later I was still in Viet Nam, now with the 330th Transportation Company at the little Army Airfield at Vung Tau. In the intervening year, since the night on the bunker with the stars, possibly beginning that night, some profound psychological change had overcome me. My classmate and friend from Army Aviation School, Fred, had died, shot down. He had been assigned to the 25th Infantry Division (Aviation Support) after the 199th Brigade had redeployed to the States and disbanded. Fred and I were just short of the required six months in the war zone to return to the states and were reassigned in country. We had spent a nearly year together up to that time, trained together and shipped to Viet Nam to the same assignment. After the 199th, I had been sent to Vung Tau, a coastal French Colonial resort city that had seldom seen the war. I was still there, afraid to go home, volunteering extra time in a mythical corner of the war zone, a tiny Shangri La, already sensing I could never really know my old life, or my home again. In these days I was an E-5, equal to a Sergeant, and my life was surreal, like a movie. There was no open job that fit my rank, so I did several things at different times. For awhile I was the Non Commissioned Officer in charge of the off/on switch of a steam cleaner. I spent my days reading paperbacks, sun tanning and listening to a stereo while waiting for the privates to tow a helicopter to my steam cleaner machine so I could turn the switch to the machine on for them. I thought maybe I could do that for a few years, the war’s end seemed far away. But then I was pulled from that dream job to carry dispatches, Personnel files and Courts Martial records to Saigon, because I knew my way around that city and the intervening countryside. I used this job and its administrative passes to hitchhike around Viet Nam. I had learned from my six months in the 199th to keep a personal weapon with me at all times, and a Jungle uniform easily conceals a 45 caliber Colt automatic pistol. I never needed it.

I lived a dangerous private life in my off hours. I had rented a studio apartment in the town of Vung Tau. It was an abode unknown to anyone except myself and the mysterious Vietnamese I shared it with, Dom Tay, and the Chinese madam that rented it to us together with her daughter and the more trusted whores. There was adjacent to the bar that the madam conducted her business from, a hallway that went from one of the main streets in town with the bars that catered whores, to an alley behind the bar that was a passageway to the market street with all its open stalls, a place you never saw Americans because they could not handle the smell. Our apartment had two unmarked doors into this hallway and it appeared as though they were entries to separate flats. Sergeant West always came and went from the main street with the bars, and used the hall entry to his apartment closest to that side, not an unusual sight. Soldiers were always frequenting rooms adjacent to the bars for their carnal cares. It was totally unremarkable. Dom Tay always left and returned to the hallway via the rear alley and used the entry towards the rear of the building, nearest this alley, and was seldom ever noticed. It was in reality as though we were neighbors from the outside view. But in fact we were alter egos. Having come in from the main street as Sergeant West, I would go back into the streets via the alley and market dressed in a south Vietnamese style military uniform without rank or insignia, only my moniker translated into Vietnamese, “Dom Tay” (Mr West) embroidered on my shirt in place of the typical name tag. With dark prescription glasses hiding the lack of slant to my eyes and of short stature and dark complected, I looked something like a French/Vietnamese halfbreed, perhaps in the Intelligence Service. Nobody wanted anything to do with me downtown, the Vietnamese civilian police or the military police, Vietnamese or American. I would stare directly at them. They would look at me and keep moving. In Viet Nam, sometimes there were people you just did not want to know anything about. I was able to be one of those. I went about and did as I pleased. Viet Nam had become my personal Wild West. I had found its underbelly, I was functioning there, and it was a place seldom seen, let alone survived, by most of the Americans. The Chinese madam’s daughter was sweet on me, and I was circumspect in that relationship, I spent time learning the Mah Jongg with her together with her mother and the ‘girls’, never touched heroin and I did not sleep with the whores. There was a certain amount of respect and I am certain, protection attending my friendship with these people. It was the whores who did everything, they were runners for drugs, business couriers for criminal deals, cover for arranged meetings. But all I wanted to do there was watch what was going on. I needed to understand. What was all of this, really?

Now my job had changed again. It was mid 1971 and anti war sentiment was growing in the troops throughout Vietnam, and it was evident in Vung Tau. The Playboy Magazine had come out with the ‘Viet Nam Veterans Against The War’ membership application and tens of thousands had joined from the war zone. I did not. But there were a few dozen soldiers in my company that were no longer going to contribute to the work at hand and had become troublesome to the cadres. The logical thinking was, here is a job for West. So I got my unofficial platoon leadership, my ‘Dirty Dozen.’ This included some of the anti-war guys, a few of the junkies and the only ‘Jesus Freak’, the one guy who was straight, he did not drink, he did not smoke dope, and he did not whore around in town. He was really sweet and nobody could stand being around him. He was normal and normal was unreal. All I had to do was keep these guys out of trouble. And it was about this time it looked like the war might come to Vung Tau.

So my new job was a pain in the ass and I was rethinking staying forever in Viet Nam. But I worked out the details and it went like this.. The junkies could never be trusted to do anything, but if they had their junk, they were happy no matter where you put them. So they were sent to the helicopter graveyard, and arrangements made to supply them their junk. There they drooled and vomited with glazed eyes and seemed to see their world only in the colors of black and white, like old TV. Probably about 30% of our soldiers were addicted to heroin at this time, and I had the worst of them, the ones that were so bad they could not function. The anti war guys were all dope smokers and they were sent to sandbag detail. The deal was that only the most trustworthy of them could go to the adjacent village through the perimeter wire and bring back their marijuana and the heroin for the junkies. These guys suntanned, read books, smoked joints, listened to music and jumped up to work with shovels, sand and bags, on a signal that administrative people were sighted. They rotated the guard duty assignment set up for this signal system, intended to protect them from their own officers. Nearly everyone stayed out of trouble. I kept the Jesus Freak with me. Nobody ever seemed to notice there was little progress in the sandbagging, only that the only that the anti war guys were being forced to work at the job soldiers most hated. It was slick. But this job had also subverted my psychology further.

I was not a dope smoker before I went to Viet Nam and I have not been a dope smoker for many years. But at this time I was smoking some of the most robust marijuana in the world, like a Jamaican dock worker. This was normal in the surreal world that we lived in. I had come from the 199th where people were dedicated soldiers although some of them recreationly smoked dope, others drank, to relax from what could be an unimaginably brutal job. The courage of the men of the 199th could not be questioned, and their devotion to duty sometimes delivered them to their deaths. These were fine men, and my admiration for them is undiminished to this day. We are Americans, and one thing that is totally American is the right to follow your beliefs. These men I knew of the 199th, these titans of personal courage, saw themselves as having defended American ideals of freedom and democracy, and they are forever entitled to see themselves in that light. Because that is what they did. And I will never question that mentality in these men. But that mentality was breaking down in me. As ‘Dom Tay’, my alter ego, I had seen the corruption of war, up close. Prostitution, Racketeering, Drug Trafficking, all departments were involved, and at high levels. My own First Sergeant did not know Dom Tay as I watched him, our Mess Sergeant and our Battalion Sergeant Major, make the deals and collect the money, selling our soldiers rations downtown. Repeatedly, the food service to the soldiers was cleaned up for a day or two, as the Army inspections and visiting congressmen were brought to Vung Tau by the soldiers’ complaints. Then the good food was sent downtown again. At a meal served a couple of days after one of these visits and a few decent dinners, I took the ribs served to us outside to a starving dog. This dog only had the strength to turn 180 degrees so that his ass was where his mouth had been when I offered him the meat. A starving dog would not eat it. We all had to buy our food back at the sidewalk cafes in town to survive. The sergeants a rank higher than myself were privileged to eat in the officer’s mess and their food was fine. One of the cooks, a private, became so outraged that he made marijuana brownies for the officer’s cafeteria. As Dom Tay, I saw the food he was supposed to prepare for us sold downtown by our own superiors, who formed a mafia. As Sergeant West, I delivered this same cooks Courts Martial papers to Saigon. What else did Dom Tay discover? That American Intelligence Service officers were the source of the Heroin that plagued our army. The Golden Triangle opium crop bought by the CIA to secure the loyalty of the remote tribes against the communists was processed into heroin and marketed to the United States Army in Viet Nam. I had seen enough. It was time to go home. But I had no home.

Before the extension of my Viet Nam tour expired, and I was actually able to leave, a couple of remarkable things had happened.

On my arrival in Viet Nam, as a member of the 199th, I had seen the invasion of Cambodia, professionally handled, militarily. The political aftermath of that had been Kent State however, and now the Army was in a different mood. Now, before I was to leave, I was to see the result of that mood with the invasion of Laos.

Nixon’s ‘Vietnamization’ of the war propaganda had been thrown at us repeatedly by the US Army newspaper, the Stars and Stripes. It worked well. Senior officers were now having to personally lead their troops into the field, walking the point that would be ambushed. It was the only way to get the American Army to fight. The soldiers would go along on these sorties just to see their leaders shot. Hand grenades were more often used to murder the more criminal cadres, the assholes, it happened in my company at Vung Tau shortly after I left. One of the Sergeants First Class that was part of the Cabal I had seen selling our food downtown had his toe blown off, but lived, apparently because the grenade rolled under his bed and the mattress absorbed the brunt of the explosion. A soldier I knew, Wally, did time in Leavenworth for that. So things had gone from bad to worse since the invasion of Laos. But it was the Laos invasion that was the scene of a war wide sit down strike by the American Army. At Vung Tao, when the 330th transportation company was ordered mobilized to assist in the effort to extract the Army of the Republic of South Viet Nam from a pre laid ambush on a titanic scale by regular divisions of the North Vietnamese Army, and the southern soldiers were being slaughtered like pigs in a pen, instead of loading their gear into the trucks as ordered, our company’s soldiers turned up Jimmy Hendrix Star Spangled Banner to a deafening decibel level and sat down in the assembly area clapping their hands and chanting “Hell no, we won’t go!” and they did not. Do you Courts Martial an entire Army? It happened everywhere. I learned years later that one of my former pilots from the 199th made so many trips into Laos due to the shortage of crews to the rescue, that even though he was shot down twice, managing to survive, rescued both times, he kept making trips. South Vietnamese soldiers were hanging on the skids of helicopters to get out alive. It was a slaughter brought on by Nixon’s propaganda. The war was being turned over to the Vietnamese. They would fight it. By now, the attitude of the American Army was ‘Well, let them.’ I recalled how General Lee’s deployment of the Confederate Army in the Wilderness Campaign caused General Grant to tantrum on his cot. Our allied Vietnamese army never stood a chance against the prepared and deployed line divisions of the North. Of course, the situation being what it was in Viet Nam, my guess would be that the North Vietnamese had the detailed invasion plan before the before the Southern army ever invaded. Dom Tay had already witnessed a world where all sides met and did business together. North, South, American, Viet Cong, all bedfellows, all criminal. Money could accomplish anything.

After Laos, for the most part, the 330th soldiers were no longer trusted with their weapons, they had to remain locked up in the armory. Some war huh? By this time you can’t trust your own army with their rifles! Well, this had an interesting consequence.

Thirty percent junkies, fifty percent dope smokers that sometimes used psychedelics, and twenty percent drunks, our army airfield was a disaster waiting to happen. We were receiving ‘care’ packages from the states, the people at home were being asked to support the troops, but this was a draft army, and a lot of the troops did not want to be here and in fact had been drafted out of areas that were hotbeds of the anti-war movement. So it was not unusual to receive ‘peace and love’ care packages that contained as many as one thousand doses of LSD. A C-123 cargo plane with a collapsed nose gear that had been simply dragged off of the end of the airfield runway was the ‘trip ship’, with more than 50 LSD ingested soldiers using it as a giant See-Saw- 15 or 20 men out on each wing, men sitting atop the fuselage and the rest inside trying to keep their balance. Not an uncommon sight. And then it happened one night. The unheard of Red Alert, an impending attack, the junkies did not even care, 200 soldiers high on LSD reported to the armory for their weapons, all of our senior sergeants and our Commanding Officer turned up shit faced drunk, and the guy with the keys to the armored building containing the weapons could not be found, he was passed out drunk, but nobody knew where at the time (with his whore in the village.) There actually was no backup set of keys to this building that could be located. I secured my personal weapon that I kept unknown to my superiors, plotted my escape route to the Australian compound that neighbored us, just in case I needed to be with a group of soldiers that could fight, and sat on the stair to a second floor barracks, and watched the riot that unfolded below.

Our First Sergeant simply stood frozen like a statue, and he had both pissed and shit his pants. Men were milling in panic around him, screaming like idiots, and they were easily identifiable as mostly drunks, these were our cadres, and nobody paid any attention to them at all. It was surreal under the floodlights that illuminated what was happening. But now here came a group of the LSD freaks, 20 or 30 of them, they had somewhere rounded up an utility pole, of the sort power lines are strung on, and now they had it employed as a battering ram against the door of the armored building. Again and again they slammed the pole against the door, and I could see our Commanding Officer was sobering up fast and now directing this effort, the United States Army of the 20th Century, employing a siege weapon older than Rome, trying to break into their own fortified building. Finally, someone had located the backup set of keys, and I put my personal weapon away and went to draw an M-16 Rifle.

The heroes of this fiasco were the Cobra Helicopter crews. While our soldiers were locked out of their weapons, these crews had scrambled with loaded rocket pods and mini guns. And these were the weapons that turned back the assault. After the riot from being locked out of the weapons, we received out rifles and deployed to our assigned stations, and I was hugely relieved to have a sober captain commanding our squad, but nothing happened. The attack did not materialize close to us. I was visiting with a Cobra crewman, he had come to see me particularly, after the grand riot. I had been informally working with the junkies that wanted to quit heroin for several months, I could not stand the tragedy of these people. There were no programs for them, they simply rotated out of Viet Nam and went home addicted. And the addicted soldiers that did not want this fate looked me up, I had a reputation for being willing to help them try and quit. On this occasion, the Cobra crew chief was not a junkie, but had been high on LSD while arming rockets for his pilot, and just wanted to talk about it. He said the experience made him want to examine his life and we talked about that. It had scared him straight. After this, I knew of two soldiers that did not drink or use drugs, this man, and our Jesus freak.

Just a few examples of heroin stories, people I personally knew, two Texans, Thedford and Mitchell were both heroin addicted. By the time they were due to go home, finally there was urine screening and the junkies were being diverted to Japan for hospitalization, because of the heroin epidemic. Thedford took a ’clean’ urine sample with him, along with copious amounts of heroin, he was not drying out or being diverted. Mitchell, a former Bull Rider, toughed out his withdrawals before he left, rupturing his skin which he showed me, huge blotches of red, like foot square bee stings. Darling from Indiana gave lip service to quitting, but did not have the resolve, a naive young man, innocent in the extreme, he did not even know what heroin was before he became addicted. Davis asked me what to do about his addiction on his way home and I told him just to be up front when he was out processed, tell them immediately he was addicted badly and be diverted to a hospital for detoxification. Many others known to me faced this problem. Modic had the worst luck of all.

Modic was never cut out for the Army and he saw his time in Viet Nam as a prison camp, a prison he was desperate to escape. He had taken LSD and had the idea to be someone like Papillion who had escaped the French Penal colony in South America. Modic told me he was going to re-enlist for the bonus money and desert. His plan was to take a short trip to Singapore with his money and disappear forever in Asia. I told him he was crazy. He had only a few more months to tough it out. His plan did not work. He re-enlisted, got his money and could not get out on his R&R vacation. Desperate, he tried to get kicked out by becoming a heroin dealer, very brazen, but no one turned him in. Now he began using the heroin himself, burning up his money, even his dog was addicted, he would tap a little into his dog’s mouth from the vial each time he was snorting the drug himself. Horribly addicted, Modic finally was busted. Sent to Long Binh Jail, an unimaginably brutal place, he did his heroin withdrawals there without medical mitigation, and returned a broken shell of his former self. Offered his one wish at his Courts Martial, to be allowed to leave the Army, Modic could no longer mentally function. He opted to stay in for the duration of his six year re-enlistment, the course of action he was advised at his Courts Martial hearing „would serve to make him a better man.“ I had talked with Modic on his return from Long Binh Jail. He was not even cognizant of what had happened to him. I had never met a more mentally broken man.

I tried heroin once. It was in Viet Nam. Something deep inside me told me there was something fundamentally wrong with simultaneously feeling orgasmic and vomiting.

In the middle 1970’s, I recall estimates of as many as 500,000 homeless Viet Nam Veterans were living on the streets of America. If that were true, this one half million American men should have been in the prime of their life as productive citizens. Today, in 2004, they are reduced to something like ten thousand. These were the junkies. Many of them are dead. A more certain fact is: as of this writing, more American Vietnam veterans have committed suicide than died in the war.

I had arrived in Viet Nam on April 7, 1970. I returned to the United States on November 8, 1971. I was not addicted to heroin. But I felt homeless. Like a man without a country.

*

30+ years life in Indian country

My social satire and political lampoons are best explained this way: The devil on the one shoulder and the angel on my other shoulder climb into my head to make love and a satire is born .. having little to do with morality and much to do with ethics. As a writer there is no fear, no guilt, no shame in my approach, only accountability demanded of the public personas who presume to lead with lies as our world burns around us .. and making people laugh at the hypocrisies of western culture in a way should steal the power of those lies and reduce their influence.

A former Sergeant of Operations and Intelligence for Special Forces, Ronald Thomas West is a retired investigator (living in exile) whose work focus had been anti-corruption. Ronald had lived over thirty years in close association with Blackfeet Indians (those who still speak their language), and is published in international law as a layman: The Right of Self- Determination of Peoples and It’s Application to Indigenous People in The USA or The Mueller-Wilson Report, co-authored with Dr Mark D Cole. Ronald has been adjunct professor of American Constitutional Law at Johannes Gutenberg University, Mainz, Germany (for English credit, summer semester 2008.) Ronald’s formal educational background (no degree) is social psychology. His therapeutic device is satire.

Contact: penucquemspeaks@googlemail.com

“Non-cooperation with evil is as much a duty as cooperation with the good” -Mahatma Ghandi

%d bloggers like this: