Priča o tome kako se odbrana svete zemlje američkih starosedelaca promenila, za više od dvadeset godina, u igru međunarodnih intriga i preživljavanja atentata; sa zaključcima
Hronologija događaja u slučaju Ronalda Tomasa Vesta (skraćeni rezime)
1
Flojd Heviraner, tradicionalni ratni poglavica Blekfit Indijanaca u Montani, me je 1987. godine zamolio da nadgledam interes Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Američkih Država (Šumska služba) za traženje nafte i prirodnog gasa na zemljištu plemena Blekfit, zaštićenim sporazumom, poznatom kao „Badger-Two-Medicine“, takođe poznat kao „Ustupljeni pojas“, koji podleže plemenskim pravima po takozvanom „Grinel sporazumu“ koji je takođe poznat kao „Ugovor iz 1895“.
Flojd je 1988. godine, angažovao Marka Milera iz Ostina, u Teksasu (koji je imao licencu u Montani) kao pravnog zastupnika za Blekfitovo „Društvo hrabrih pasa“, takođe poznato kao i „Ludi psi“, u Flojdovom svojstvu tradicionalnog kulturnog vođe te drevne plemenske organizacije.
Do 1991. godine, kao glavni istražitelj u ime Društva hrabrih pasa, u udruženju sa Markom Milerom, prikupio sam obimne dokumentarne dokaze protiv kriminalnog prstena, koji je radio unutar Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Američkih Država, u ime korporacije ŠEVRON, a koji su sadržali detalje orkestriranog nastojanja da lažiraju usklađenost sa zakonima, koji bi inače trebalo da štite to područje u ime Društva hrabrih pasa, koji obuhvata službenike Sjedinjenih Američkih Država koji su vršili nezakonite radnje, uključujući krivična dela:
Laganje Hrabrim psima i veću Laganje javnosti
Laganje Kongresa o sledećim posebnim primenjivim zakonima (Zakon o nacionalnom istorijskom očuvanju „tradicionalne kulturne baštine“)
Prikrivanje od Hrabrih pasa, veća i javnosti da je Šumska služba upoznata sa tim primenjivim zakonima
Prikrivanje obuke službenika Šumske službe za te iste primenjive zakone Namerno kršenje tih istih zakona, u korist ŠEVRONA
Ova inkriminišuća dokumenta, uzeta zajedno, ukazuju na isprepletenu i organizovanu kriminalnu mrežu, oličenu u vladinim službenicima koji rade u korist ŠEVRONA, u svrhu namernog lažiranja usklađenosti sa zakonom, koji ide do najviših nivoa Sjedinjenih Američkih Država u Vašingtonu DC. Ovaj poseban kriminalni događaj je organizovan i njime se upravljalo iz sedišta Severnog regiona jedan Šumske službe Sjedinjenih Američkih Država u Misuli, u Montani, a implementiran je preko kancelarija Luis i Klark, Nacionalne šume u Grejt Folz, u Montani.
Ova dokumenta su inkorporirana u administrativnu žalbu kada su ŠEVRON-ove (i FINA-ine) dozvole za bušenje bile odobrene po automatizmu u sedištu Severnog regiona jedan u Misuli. Ova žalba je momentalno zaustavila projekat. Neprilika u prikrivanju kriminalne mreže postignuta je birokratskim nalogom, kada je FBI odbio da se uključi (lično sam informisao agenta koji je pregledao dokumentaciju i priznao njihov sadržaj, ali je tvrdio da nema ovlašćenje da reaguje i uputio me na kancelariju tužioca Sjedinjenih Američkih Država (Ministarstva pravde Sjedinjenih Američkih Država) u Bilingsu, u Montani, za koga je izjavio da je veoma dobro upoznat sa problemima). Nakon što je Generalni inspektor Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Američkih Država odbio da ovo istraži, kancelarija Generalnog inspektora Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Američkih Država je izjavila da oni neće da se uključe pod izgovorom da je to pitanje već potegnuto u procesu administrativne žalbe. Pošto se vlada (i Ševron) nisu usudili da dozvole da dokumenta uđu u evidenciju federalnog suda, gde bi bili stavljeni pred sudiju (ili sudije po žalbi u sudskoj parnici), senator Sjedinjenih Američkih Država Maks Baukus je napravio politički dil sa Ševronom koji je sadržao zamenu najma i Ševron se povukao. Kada sam ja lično uspeo da stavim inkriminišuća dokumenta u ruke (odnedavno novog) šefa Šumske službe Flojda Tomasa, on je pokušao da zatvori sedište Severnog regiona jedan
i da premesti operacije u Denver gde „bi bile pod pomnim nadzorom“. Bili su potrebni napori dva senatora Sjedinjenih Američkih Država, Maksa Baukusa i Konrada Bernsa da se ovo preokrene.
Beleška 1) REDIGOVANO
Beleška 2) Dva advokata koji su informisali vladinu stranu (Šumsku službu) o domorodačkim pravnim problemima tokom ovog perioda, Džon Ju i Džej Bajbi, kasnije će postati ozloglašeni kao Bušovi „advokati za mučenje“ povezani sa Kondolizom Rajs. Kondoliza Rajs je (pre i posle Bušovog režima) imala bliske veze sa ŠEVRONOM.
Beleška 3) Sedište „Severnog regiona jedan“ u Montani ima dugu vezu sa CIA-om, koja datira od 1950-ih i još uvek aktivan odnos u 1970-ima i verovatno tokom 1980-tih i kasnije, u vezi sa avio uslugama, viškom imovine i pranja novca kroz vazduhoplove korišćene u agencijskom prevozu oružja i otpadničkih elemenata (crni budžet) međunarodne trgovine narkoticima.
Beleška 4) Tokom mog istraživačkog rada, kojim je otkriven kriminalni prsten unutar vlade koji radi za ŠEVRON, Asocijacija veterana je iznenada i lažno dijagnostifikovala da bolujem od „psihoze“. Uspeo sam da poništim ovo tako što sam nezavisno otišao na evaluaciju u isti medicinski centar koji je Asocijacija veterana koristila za proučavanje šizofrenije, i ispalo je da sam čist.
Beleška 5) Nakon ovoga, moju evidenciju u Asocijaciji veterana je pregledao „specijalista“ iz Vašingtona DC i određena dokumenta su nestala, tako da izgleda kao da sam ja prevario Asocijaciju veterana. Na zakazanom saslušanju, gde sam pokazao kopiju kritičnog dokumenta koji nedostaje i koji je bio neophodan za moju odbranu, saslušanje je otkazano na licu mesta, a optužbe odbačene.
Beleška 6) 1998. godine sam dao ostavku na poslu u Milerovoj advokatskoj kancelariji zbog zdravstvenih problema.
2
2001. godine, iz Vest Glasiera, u Montani preselio sam se u Sandija Park, u Novi Meksiko. Nakon toga, krajem leta 2005. godine, upisao sam najmlađeg sina u Ist Mauntin srednju školu (čarter škola), instituciju za ubrzano učenje. Škola je slučajno imala značajne veze sa moćnim ličnostima u korporativnom vojno-industrijskom kompleksu u Albukerkiju.
Do kasne jeseni, intenzivan pritisak je započeo u obliku prekomernog maltretiranja, činilo se da je namera da budemo naterani da napustimo školu.
Započeo sam sopstvenu istragu i otkrio suštinske razloge. Tokom ovog procesa, ono što sam sam otkrio bilo je sledeće:
Krivična dela vezana za obrazac ponašanja škole i opsežna kršenja građanskih prava posebno učenika manjina, i drugih učenika, od strane neprikladnog uticaja ličnosti ultra desnog krila, rasističkog, „Hrišćanskog Dominiona“.
Ono što spolja izgleda je da je to američka čarter škola (EMHS) sa ubačenim obaveštajnim agentima koji su zaposleni kao nastavnici.
Moguće korišćenje „putovanja u inostranstvo“ sponzirisanih od strane škole kao pokriće za tajne operacije u Latinskoj Americi i Evropi.
U međuvremenu, izazvao sam paralelnu istragu (od kraja 2006. do proleća 2007. godine) o nezakonitim aktivnostima škole, od strane člana školskog upravnog veća, Džima Hilija, u pogledu maltretiranja mog sina i mene. Tokom ove druge (paralelne) istrage od strane člana školskog upravnog veća Džima Hilija, prišao mi je drugi član školskog upravnog veća, David Volter, koji me je obavestio da stajem na žulj članovima „Veća za odnose sa inostranstvom“ i upozorio me (pretnja) „Da se nisi usudio da umešaš advoкate“. Volter je dalje izjavio da bilo kakva akcija da se škola bude odgovorna „Nema šanse“ ni pod kakvim okolnostima. Za manje od godinu dana, jedan nastavnik iz škole (ubačeni obaveštajac, skoro sigurno CIA), Vins Langan, bio je deo tima koji je pokušao da mi postavi zasedu u Berlinu.
Sa nerešenim slučajem Ist Mauntin srednje škole, sveže razveden, prodatom kućom i najmlađim detetom na koledžu, otišao sam iz Sjedinjenih Američkih Država, u julu 2007. godine, da prisustvujem konferenciji na univerzitetu Johan Gutenberg u Majncu, u Nemačkoj.
Nisam imao nameru da se vratim u Sjedinjene Američke Države u kratkom roku, shvatajući da sam stvorio moćne korumpirane neprijatelje, a bez adekvatnih resursa koji su neophodni da se izvrši zatvaranje slučaja čarter škole. Ipak, u međuvremenu sam pokazao osobama koje su povezane sa školskom administracijom da nisam imao nameru da ostavim taj slučaj. To je proizvelo sledeći rezultat:
3. oktobra 2007. godine, rutinski sam tražio bankomat (ATM) koji sam obično koristio kod Johan Taler Čosi šoping centra u berlinskom predgrađu Bric. Tokom moje procene (profesionalna bezbednosna obuka) da li ima nekih pretnji, uspeo sam da pokrenem tim koji je čekao u zasedi kod lokacije bankomata. Pošto sam ih uočio pre nego što su shvatili da su otkriveni, uspeo sam da vizuelno identifikujem Vinsa Langana iz Ist Mauntin srednje škole, jednog od ubica, u okolnostima u kojima su mi i omogućili da pobegnem i da učinim da Langan shvati da je identifikovan. Dve nedelje kasnije, imao sam drugi bliski susret sa pokušajem ubistva od strane nepoznate osobe u metrou broj 7.
Smesta sam (sledećeg jutra) otišao iz Berlina u Lindau (Bodenze).
Beleška 7) Moje praćenje do lokacije bankomata u inostranstvu zahtevalo je pristup mojim bankovnim informacijama koje mogu da se dobiju preko takozvanog „Pisma o nacionalnoj sigurnosti“. Ovo ukazuje na umešanost korumpiranog FBI-a.
3
Otišavši iz Berlina u Lindau sredinom oktobra, ubrzo sam organizovao preko treće strane (REDIGOVANO) pozivnicu za nemačke vlasti da nadgledaju moju situaciju („pratite me i gledajte“). Ovo je bio namerni trik da uhvatim u zamku ono u šta sam verovao (u to vreme) da je bio pokušaj ubistva uzbunjivača (mene), u vezi sa krivičnim delima koja su počinile bogate, korumpirane ličnosti povezane sa Ist Mauntin srednjom školom.
Dve nedelje kasnije, jednog ranog nedeljnog jutra 4. novembra 2007. godine, dok sam šetao, kada je napolju bilo malo ljudi, prigušeni metak ispaljen iz puške sa velike udaljenosti za malo me je promašio i napravio rupu u parkiranom automobilu pored koga sam prolazio.
Posle toga, u utorak 4. decembra 2007. godine, shvatio sam da sam privukao nemački nadzor koji sam tražio, kada sam putovao da održim prezentaciju u grupi studenata (REDIGOVANO), nemačka policija je pročešljala voz kojim sam putovao, tražila jednog putnika u mom vagonu i tražila lične karte od svih i ispitivala sve osim mene.
Beleška 8) Projektil velike brzine je pogodio parkirani automobil, pored kog sam prolazio, takvom silinom, bilo je jasno zbog zvuka, da je probio metal karoserije, odbio se o potporni zid ispred koga je automobil bio, zarotirao se i zaustavio ispod automobila. Vratio sam se na tu lokaciju posle nekoliko dana, procenio mogućnosti i postalo je jasno da je pucanj ispaljen sa velike udaljenosti, sa prirodnog uzvišenja (strane brda) sa dobrim zaklonom sa udaljenosti od možda 500 metara.
4
Preselio sam se u Limburg u rano proleće 2008. godine, a zatim u Visbaden (u junu), prihvatajući poziv univerziteta u Majncu, da predajem tečaj (na engleskom) o američkom ustavnom pravu (letnji semestar). Ovo leto 2008. godine bila je intenzivna igra mačke i miša za mene, vezano za moje ubice/lovce. Od nekoliko susreta u Visbadenu, najupečatljiviji događaji su:
Moj motorola (Razer) mobilni telefon sa karticom američkog T-mobile iznenada je prestao da se ponaša normalno, nije više pokaziovao „t- mobile D“ (nemački) logo prijem, nije više tražio međunarodni kod da pristupim svojoj govornoj pošti u SAD-u, u stvari ekran je pokazivao (a telefon se ponašao) kao da sam zaista bio u SAD-u. Nekako je imao konekciju oko ili kroz nemačku prijemnu mrežu i izgleda da ga je koristila američka obaveštajna agencija (NSA) da preko GPS nađe moju lokaciju u realnom vremenu. Prebacio sam moj telefon na nemačku t-mobile pripejd karticu.
Otprilike u vreme kada sam primetio da se dogodila ova promena na telefonu, jedna staklena kuglica je ispaljena na mene dok sam šetao trotoarom punim ljudi na Severnoj strani (moje područje stanovanja) u Visbadenu. Čuo sam nešto što je izgledalo kao da je neki snažni mehanizam sa oprugom otpušten iza mene, i okrenuo sam se da pogledam i video jednog čoveka kako me oštro posmatra dok je izlazio iz gužve (braon stetson šešir od čvrstog filca, nosio je akten tašnu), stao na
ulicu, prešao ulicu i pobegao. Nastavio je da gleda u mene kao da je očekivao da će se nešto desiti. Kada sam se vratio u stan, seo sam za radni sto i skinuo pletenu kapu, jedna veoma mala staklena kuglica, izgledalo je kao da je napunjena mutnom tečnošću, ispala je iz moje kape na tastaturu računara. Ova kuglica se zaustavila nedirnuta u mojoj kapi, tamo gde je kapa bila podvijena na potiljku. Pažljivo sam stavio (bez dodirivanja) tu staklenu kuglicu u malu bočicu od leka sa mojim imenom na njoj, i spakovao je u papirnu maramicu kao meru predostrožnosti da se pošalje po (REDIGOVANO) na analizu.
Nakon ovog prethodnog incidenta, primetio sam da je izgledalo kao da sam praćen sa svrhom da se ustanove moje rutinske navike (GPS komponenta je izgleda bila izgubljena zbog moje telefonske konverzije).
Jedna osoba se urezala u moje pamćenje, iako nisam znao ko je ona u leto 2008. godine, bila je tada aktivni CIA službenik, Sabrina De Sousa. Istakla se zbog toga što mi se nasmešila kada je prolazila ulicom. Bila je delimično obučena u ležernu odeću južne Azije i nasmešila mi se znalački i izrazom koji može da se smatra osobitim samo kada sretnete potpunog neznanca. To je obeležilo De Sousu u mom pamćenju.
Od nekoliko pokušaja tokom ovog perioda, jedan pokušaj je jasno ličio na tehniku korišćenu u „Imam rapito affair“ (skandal otetog imama), poznatu i kao slučaj Abu Omar, u koji je De Sousa bila uključena. Vraćao sam se sa svog predavanja u Majncu kada sam primetio (zahvaljujući svojoj obuci) odstupanje od nečega što bi inače izgledalo kao jedan normalan i nebitan događaj. Grupa muškaraca, obučena u tipično plavo nemačko radno odelo za muškarce, bila je na pauzi.
Ta okolnost mi je upala u oči dok sam prilazio, iz sledećih razloga: nije bilo razgovora uopšte, izgledali su „namešteno“ (ukočeno, kao da im je gluma nepoznata radnja), imali su američki govor tela i ono što bih nazvao fizički izgled „Delta jedinica“ (građu tela koju biste tipično sreli kod hiper fizički istreniranih vojnika za specijalne operacije). Izuzev odeće, uopšte nisu izgledali kao nemački radnici. Moja ruta trotoarom bi me odvela između onoga što je bio zbijeni polukrug trojice ovih „radnika“ i polukruga zatvorenog prema ulici belim kombijem bez prozora, sa otvorenim kliznim bočnim vratima sa najmanje jednim putnikom.
Postojao je četvrti „radnik“ na mestu suvozača (sa otvorenim vratima) jednog automobila parkiranog odmah iza kombija, koji je krio registarske tablice kombija sa zadnje strane. Izgledalo je da je on postavljen na „zadnju poziciju“, u slučaju ako bih ja izbegao ili nekako prošao kroz prvu trojicu, bio je postavljen da me ugura u kombi. Jasno, očekivalo se da ću proći između polukruga i kombija. Prišao sam nezainteresovano, da bih prišao što je bliže moguće zbog vizuelne procene, i u poslednjem momentu umesto da nastavim trotoarom u ono što je sigurno bila zamka kako bi me „zgrabili“ i „oteli“ (mogli su da me ubace u kombi i nadvladaju za nekoliko sekundi, manje od pet, sigurno), skrenuo sam na ulicu, u saobraćaj (imao sam sreće da me neka kola nisu pregazila). Izbegavanje je bilo jednostavno.
Poslednji pokušaj u Visbadenu je bio kada je stan, koji sam iznajmljivao, trebalo da bude oglašen za nove podstanare. Momentalno se zainteresovao jedan par, koji je tamo živeo u vojnoj bazi Sjedinjenih Američkih Država. Ovaj nemački par nije mogao da iščeka da preuzme stan od mene, bili su nervozni da se usele što je pre moguće. On je bio iz bivšeg DDR-a, bio je veliki obožavalac Džordža Buša i radio je za američku vojsku u nekom tajnom svojstvu (neuhvatljivo), a ona je vodila cvećaru u bazi.
Ubrzo me je nazvala i izjavila da bi volela da donese neke pakete da ostavi u stanu, veče pre nego što se ja iselim (u petak), što je dodatno upalilo crvenu lampicu. Jednostavno sam rekao da me nazove u utorak pre toga i da onda pita, pošto još nisam mogao da znam da li ću biti kod kuće to veče kada je ona želela da dođe sa paketima. Znao sam (ali nisam rekao) da je vlasnik stana želeo da nešto renovira. Otišao sam nedelju dana pre mog roka za izlazak, i kada je ona nazvala, stan je u potpunosti prečešljao vlasnik, a ja sam već sedam dana bio izvan Visbadena. Kada je pitala da li paketi mogu da se donesu u četvrtak, odgovorio sam „Ja sam u Berlinu, moraćete da pitate vlasnika“. Njena reakcija je bila uzvik „On je u Berlinu!“ svom mužu (saučesniku u zaveri) i onda je njen muž počeo sa tiradom na nemačkom… sa nemačkim vlastima koje imaju otvorenu pozivnicu da nadziru sve moje telefonske pozive, ja očekujem da su otkrili dvoje Nemaca koji rade za američku obaveštajnu službu.
Beleška 9) Bez ulaženja u detalje, postavio sam test tokom ovog perioda, posle gašenja GPS na mom telefonu, poveravajući se bliskoj osobi od poverenja preko Skajpa, tehnikom za koju sam očekivao da bi mogla da funkcioniše da me uhvate i uspeju da ubiju. Ovo je bila sledeća tehnika koju su pokušali, ali bio sam spreman za nju, video sam kako se okolnosti razvijaju i osujetio sam im pokušaj.
Beleška 10) Pomenuću ovde, imao sam skoro jednu celu godinu obuke (1974.-1975.) u vojnoj obaveštajnoj službi za specijalne operacije (19-a grupa specijalnih snaga) sa nekima od najiskusnijih u toj eri i, štaviše, visoko sam obučen kao asimetrični kontraobaveštajac, po pitanju tehnike o kojoj nemam pravo da diskutujem. Koliko god bila posredna, referenca može da se napravi za ovu drugu instancu, sa referencom za čitaoca na ovu studiju: „Nekonvencionalna podrška ljudskoj inteligenciji“, od komandanta L.R. Bremseta, mornarica Sjedinjenih Američkih Država, 28. april 2001., Ratni koledž korpusa marinaca.
Beleška 11) REDIGOVANO
Beleška 12) Izgubio sam određene beleške o hronologiji iz ovog perioda i nakon njega, zbog kasnijeg kvara na mom laptopu i posledičnog gubitka podataka. Posle gubitka podataka, izgubio sam naviku da vodim beleške o mnogim mojim doživljajima, ali mogu da rekonstruišem hronologiju nekih važnih događaja sa drugim zapisima.
Beleška 13) Do kraja 2008. godine, shvatio sam da ovo nije izolovan pokušaj ubistva da se zataška korupcija u školi, već je bilo nešto daleko veće. Moja odluka je bila da ovo isteram što više mogu, u nadi da bi, naročito to što me sada nadzire nemačka policija, to dovelo ka obelodanjivanju šire slike prikrivenog napora u pokušaju mog ubistva. U tom momentu, nisam zapravo očekivao da ću preživeti, već sam bio odlučan da napravim što je moguće više štete kriminalnom elementu preko tajnog aranžmana mog nadzora.
5
Nakon nekoliko nedelja boravka u Berlinu, u decembru 2008. godine, preselio sam se u Kataloniju, u Španiju, i iznajmio stan u gradu San Feliu de Gišol (San Feliu de Guixols).
Moj boravak u Španiji je bio napet, ali ograničiću moje beleške na nekoliko neobičnih događaja.
Španska domaća obaveštajna služba je direktno komunicirala sa mnom, da bi mi stavila do znanja da me prati. Na koji način su to iskomunicirali (uključujući direktno „hvala vam“, između ostalih događaja, u nekoliko prilika) možda najbolje opisuje ovaj rani primer: Imao sam susret vredan pažnje sa jednom ženom u piljarnici pored svog stana. Bilo je to kao scena iz filma Vudija Alena. Samo nekoliko dana kasnije, odigrala se ova ista scena sa mnom i drugom ženom koja mi je prišla u drugoj prodavnici. Očigledno, ona je prostudirala video snimak ranijeg susreta i ovaj drugi susret je blisko imitirao prvi susret, da mi stave do znanja da me nadziru.
Bilo je to dok sam bio u Španiji 2009. godine, CIA-in službenik Sabrina De Sousa je tužila Sjedinjene Američke Države za diplomatski imunitet za njenu ulogu u slučaju „Imam rapito affair“ ili „Abu Omar case“, što je pojavilo kao vest sa njenom fotografijom u onlajn medijima (Nju Jork tajms) i ja sam odmah prepoznao De Sousu kao onu nasmešenu ženu koju sam sreo u Visbadenu prethodnog leta. Dok sam nadgledao AP Wire (RSS prenos), takođe sam zapazio izjavu pripisanu optuženom italijanskom generalu Nikolu Polariju, nešto kao „da je Kondoliza Rajs lično nadgledala tim za otmice u ovom slučaju“. On je želeo da pozove Rajs na sud u svoju odbranu.
Tada je šira slika mojih sopstvenih okolnosti prvi put počela da dobija pravi smisao. Ako je Kondoliza Rajs „lično nadgledala“ tim za izručenja koji je uključivao Sabrinu De Sousa, ovo je pokazivalo da moj slučaj nije bio samo o Ist Mauntin srednjoj školi, već je od ranije imao veze sa slučajem Badger-Two-Medicine Društva hrabrih pasa Blekfita, ŠEVRONOM i administracijom Buša starijeg. Put karijere Rajsove vodio je od ŠEVRONOVOG borda direktora, preko Savetnika za nacionalnu bezbednost kod Buša mlađeg, pa do Državnog sekretara (Stejt Department Sjedinjenih Američkih Država je sijamski blizanac sa CIA- om) i nazad do ŠEVRONA, u eri posle Buša. Kao slučajnost sa ovim, dva advokata koji su pripremali pravne beleške o pravima Indijanaca koje je Šumska služba citirala u slučaju Badger-Two-Medicine, Džon Ju i Džej Bajbi, su od tada postali ozloglašeni kao Bušovi „advokati za mučenje“ u vezi sa izručenjima.
U junu 2009. godine, u vezi sa ovim novim razvojem događaja, otišao sam na kratko putovanje u Berlin da obezbedim u ugašenoj NVO „Asocijaciji za podršku Severnoameričkim Indijancima“ dosije o Blekfit hrabrim psima, za koji sam znao da će sadržati inkriminišuću, povezanu dokumentaciju. Lično sam prošao kroz dosije da se uverim da postoji kompletan zapis dokumentacije o ŠEVRONOVOM kriminalnom prstenu koji sam ranije sreo u administraciji Buša starijeg (sve je bilo tu) i organizovao da ceo dosije bude prosleđen (REDIGOVANO), što je i urađeno.
Nepoznatog datuma (zbog gubitka podataka) drugi metak iz prigušivača me je zamalo promašio, ispaljen iz visoke zgrade u S’garu, dok sam pešačio iz predgrađa S’gara, preko uzvišenja u San Feliu de Gišol. Ovaj događaj se desio dok sam prolazio pored gradilišta, gde se o jedan kameni nasip odbio projektil visoke brzine. Pešak ispred mene je naglo okrenuo glavu u smeru gde je metak pogodio kamen, to nije moglo da se ignoriše.
24. oktobra 2009. godine, izbegao sam da me ciljano pregaze nova, crvena, iznajmljena kola sa dva tamnoputa muškarca, čije su ruke bile prekrivene tetovažama bandi.
20. februara 2010. godine, iznenadio sam bišeg CIA-nog „Kauboja“ Garija Berntsena (sada privatni ugovarač) na recepciji hotela Barcarola u S’garo, bilo je između 7 i 8 ujutro, dok je prijavljivao svoj tim ubica u hotel. Zajedno smo uhvaćeni na sigurnosnoj kameri.
Gari je prvo imao bled zapanjen izgled koji je prešao u izraz lica kao da je uhvaćen sa rukom u kutiji sa kolačićima, i kao da bi želeo da propadne u zemlju, dok sam ja stajao nekoliko centimetara od njega, doslovno dodirujući se laktovima, a njegovi telohranitelji su samo stajali tamo zureći u mene sa zapanjenim glupim izrazom lica u okolnostima kada im je potpuno uništen paravan, nisam mogao a da im se ne nasmejem na odlasku prema vratima. Dao sam im oko šest sati prednosti pre nego što sam postavio tu činjenicu o susretu tog jutra na internet, gde je španska domaća obaveštajna služba gledala moja ažuriranja o susretima. Berntsen i saradnici su bili pametni da pobegnu.
5. jula 2010. godine, imao sam posetu, oko pola sata, kada su dva veoma ljubazna policajca [Mossos] došla na moja vrata. Ono što su
policajci rekli je bilo interesantno. Policija je upisala moje podatke iz pasoša, pitala me o detaljima da potvrde moj identitet, preko radija su izvestili o mom imenu, mojim podacima i dali mi da potpišem izjavu sa zaključkom da živim u tadašnjem stanu „manje-više jednu godinu, da se preda sudiji“ koji je želeo da potvrdi identitet osobe koja živi u mom stanu. Nisam krio činjenicu da sam neprijavljen u Španiji i pojasnio sam da nemam nameru da se prijavim u imigracionom ili da zatražim prebivalište. Policija me je uverila da moj boravak u Španiji nije problem i da ih nije zanimalo ništa drugo osim da potvrde moj identitet za sudiju.
Negde u ovo vreme sam bio poprilično siguran da sam bio otrovan. Jednog dana sam, nakon što sam jeo napolju, iznenada osetio obilno znojenje bez groznice i kasnije, moje zdravlje je krenulo nizbrdo. To i činjenica da je sudija Baltazar Garzon nedavno bio sklonjen sa svoje sudijske stolice u Španiji pod ogromnim pritiskom od strane SAD-a u korumpiranom i političkom procesu (pomno sam pratio slučaj sudije Garzona), zajedno sa Narodnom strankom koja je preuzela vlast, osetio sam da je moj boravak u Španiji neodrživ. Vratio sam se u Berlin u avgustu.
Beleška 14) Letnji period 2009. godine je nestao iz svih mojih onlajn imejl evidencija, počevši ubrzo nakon što sam objavio ovo pismo od 18. februara 2009. godine onlajn, postavljeno 3. juna 2009. godine. Veći deo juna, ceo jul i avgust su nestali i još mnogo toga, do početka 2010. godine, 4 naloga, 3 na google-u i 1 na yahoo-u. Ovo se poklopilo sa mojim prethodnim praćenjem, preko moje debitne kartice Wells Fargo Debit Card (korišćenje bankomata) i od strane T-Mobile USA mobilnog telefona korišćenjem GPS… sve ukazuje na pristupanje mojim različitim računima, uključujući telefon, bankovne račune i imejl naloge, preko Pisma o nacionalnoj bezbednosti i saučesništva organa za sprovođenje zakona da me prate radi pokušaja mog ubistva u egzilu. Pismo koje sam objavio 3. juna:
18. februar 2009. godine Od: Ronald Vest
Za: Federalni istražni biro Pozdrav FBI
Molim vas da kopija ovog mejla bude stavljena u moj dosije i da istinita i potpuna kopija bude prosleđena Glenu Fajnu u kancelariju Generalnog inspektora u Ministarstvu pravde Sjedinjenih Američkih Država. Na osnovu mojih iskustava protekle tri i po godine manje-više, zahtevam sledeće:
Istragu i sveobuhvatni pregled bilo kojih povezanih istraga koje su dozvolile bilo kojoj agenciji Sjedinjenih Američkih Država, uključujući i vašu, pristup (preko Pisma o nacionalnoj bezbednosti ili BILO KOJIH sredstava, npr. Izvršnim nalogom ili pravnim memorandumom koji zaobilazi „FISА“ sud, itd.) mojim ličnim podacima (posebno o mom kretanju preko zapisa bankomata i (GPS) mobilnog telefona, imejla i razgovora na „skajpu“) koje su mogle da dovedu do nekoliko iskustava uključujući, ali ne ograničavajući se na:
U Berlinu, u Nemačkoj, u Johanes Taler Čosi tržnom centru (područje Britz Sud) u veoma bliskoj i napetoj situaciji vrebao me je Vins Langan (ili njegov brat blizanac) iz Ist Mauntin srednje škole (Sandia Park, NM) zajedno sa saučesnikom, 3. oktobra 2007. godine. Kako to može da bude u vezi sa, nekoliko nedelja kasnije, metkom iz prigušivača koji me je zamalo promašio i napravio rupu u vozilu pored kojeg sam prolazio u Lindau, u Nemačkoj.
Pod kojim okolnostima su dalji lov i ono što izgleda da je pokušaj ubistva u vezi sa mojim t-mobile telefonom, konektovanim direktno kroz t-mobile mrežu SAD-a, dok sam bio u širem području regiona Frankfurta, Limburga i Visbadena, posebno krajem marta-početkom aprila 2008. godine, premošćavajući „t-mobile-D“, a ekran je pokazivao i telefon se ponašao kao da sam bio u SAD-u, i koja je veza toga sa prethodno rečenim.
I u vezi sa svim navedenim gore, pregled aktivnosti (REDIGOVANO), bilo da je ona vaša, ili imovina bilo koje agencije u SAD-u ili je sa vama na principu usluga-za-uslugu ili bilo kojom agencijom u SAD-u ili u bilo kojem svojstvu ili povezanim istragama ili akcijama iz prethodnih pasusa, sarađivala u nekoj istrazi ili povezanoj akciji koja me se tiče direktno ili indirektno, sa njom koja se sprijatelji sa mnom za potrebe bilo koje istrage u bilo kom momentu, ili tražeći dovoljno informacija da implicira, ali u stvari iz nehata i pogrešno implicira mene, u nedostatku dovoljno
informacija da me oslobodi, u vezi sa bilo kojim radnjama i/ili postojećim upućivanjem na vašu ili bilo koju agenciju u SAD-u, ili bilo koje osobe povezane sa takvim istragama, akcijama ili agencijama – koje utiču na moje beneficije socijalnog osiguranja na takav način da efikasno koriste službeno svojstvo da me dovedu pod jurisdikciju SAD-a, ili da se mešaju u moju slobodu kretanja ili bilo kako drugačije utiču na moje građanske slobode prema „R.I.C.O.“ kao kriminalna organizacija, ili pod bilo kojom drugom okolnošću povezanom sa prethodnim pasusima, uzrokuju neprikladan pregled mojeg dosijea socijalnog osiguranja što predstavlja maltretiranje i poteškoće u mom i životu članova moje porodice.
I zahtev da se Generalni inspektor za Ministarstvo pravde Sjedinjenih Američkih Država nezavisno raspita kod odgovarajućih vlasti u Saveznoj Republici Nemačkoj za bilo koje poznate činjenice istraga koje su možda vođene ili se vode u vezi sa bilo kojim/svim od prethodnog. Šaljem kao skrivenim primaocima (BCC) ovu komunikaciju dvojici advokata, jednom u SAD-u i jednom u Nemačkoj. Ovo NISU moji advokati. Kopiram njima zato što su odmereni ljudi za koje verujem da imaju najviše moguće etičke standarde i želim zapis ovog mejla u rukama trećih strana kojima verujem – što uključuje bilo koju zakonitu vlast, advokata ili drugu osobu kojoj mogu, po svom nahođenju, da dostave kopije ako naknadno odluče da je tako odgovarajuće.
S poštovanjem, Ronald Tomas Vest
Ovo pismo (iznad) nije odbio FBI mejl server, poslato je na albuquerque@fbi.gov, ali nije dugo prošlo pre što sam počeo da primam sledeći odgovor na mejlove koje sam slao FBI-u u Albukerkiju (ja sam, do tada, obaveštavao FBI o svojim aktivnostima).
Sledeće adrese imaju permanentne fatalne greške < albuquerque@fbi.gov> (razlog: 550 #5.1.0. adresa odbijena sylvia.maruffi@ic.fbi.gov)
Transkript sesije sledi …dok komunicira sa ic.fbi.gov.: RCPT za: <<< albuquerque@fbi.gov>… Korisnik nepoznat
Ovo (prethodno) pokazuje da su moji mejlovi prethodno imali rutu do „Slivije Marufi“, koja izgleda da je sklonjena, a njena adresa u kancelariji u Albukerkiju otkazana ili promenjena.
U nepovezanom prigovoru u Federalnom sudu u Albukerkiju koje je postavljeno na internet od strane jedne stranke u maju 2009. godine, našao sam sledeću izjavu:
„.. situaciju preispituje Silvija MARUFI, FBI istražni analitičar“
Ovo jasno pokazuje na FBI agenta Sliviju Marufi kojoj je dodeljeno da me istražuje sve do momenta kada sam poslao pismo FBI kancelariji u Albukerkiju 18. februara 2009. godine, a Marufi je jasno bila „osoba od interesa“ vezana za uporne pokušaje ubistva (mene). Uzgred, FBI nikada nije priznao moje (imejlom poslato) pismo od 18. februara 2009. godine, iako je jasno da su primili ovu komunikaciju.
6
Živeo sam u Berlinu od septembra 2010. do jula 2012. godine. Od nekoliko incidenata tokom ovog perioda, ovaj se izdvaja:
Dok sam živeo u Šarlotenbergu (Berlin) tokom jula 2011. godine, imao sam svoje prvo iskustvo sa obaveštajnim agencijama koje su koristile prozelitističke evangeliste kao paravan za tim ubica. Razmišljao sam malo o tome da li su „Jevreji za Isusa“ bili MOSAD ili zajednički poduhvat MOSAD/CIA, ali za sada bih ostao pri MOSAD-u. Članak Vejna Madsena je ukazao da je CIA koristila misionare u prošlosti, posebno u Latinskoj Americi, ali su Jevreji za Isusa potpuno druga vrsta. U Berlinu niko neće zabadati nos u posao bilo kog Jevreja, to je savršen paravan (mora da MOSAD tako misli). Ovo je izgleda bio još jedan slučaj „quid pro quo“ (prethodna MOSAD-ova razmena je bio pokušaj na liniji U7 u Berlinu, 14. oktobra 2007. godine) ili kada obaveštajna agencija jedne nacije radi u ime obaveštajne agencije druge nacije, ovo nije uopšte neobično.
To je dvostruko slepo poricanje ugrađeno u operacije, evangelistički Hrišćani koji se predstavljaju kao Jevreji. Četiri od pet, ili možda devet od deset ovih takozvanih „Jevreja za Isusa“ su prevareni i nesumnjivi evangelisti koji jednostavno pokušavaju da ubede ljude da budu „spašeni“. Dovoze ih avionima širom sveta u smenama, gde dobrovoljno
rade kao misionari, i podobni su i pri ruci da idu u bilo koje područje gde treba da se dogodi operacija ubijanja.
Meta treba da se navikne da ih viđa u svojoj okolini i to je ono što treba da napravi ugodno okruženje misionarima, dok se vaše navike proučavaju, kojim U-Bahn (metroom) putujete i uobičajeno vreme. Kada se meta navikne i ignoriše „Jevreje za Isusa“, sa uspostavljenom rutinom, nesumnjivi, prozelitistički članovi se zamene sa timovima ubica iz MOSAD-a koji nose majice „Jevreji za Isusa“, i meta (teorija mora da se održava) neće primetiti da je označena kada ulazi u metro gde će „najnehrišćanskija“ otrovna igla, koja ne može lako da se vidi na sigurnosnim kamerama, ubodom izazvati srčani udar u gomili ljudi, i tako se još jedan pridruži ljudima koji padnu mrtvi od prirodnih uzroka svakog dana, to je tako jednostavno. Osim kada nije tako jednostavno, kada je meta svesna onoga šta se dešava, zato što je obaveštajna agencija glupa.
Kada se Amerikanci koji su doveženi avionom sa Biblijskog pojasa Srednjeg zapada zamene Izraelcima čije je generalno ponašanje, izrazi lica i govor tela od glave do pete drugačiji od prevarenih evangelista (koji ne bi trebalo da, na kraju krajeva, budu iznenađeni što će stvarni Jevreji biti uključeni u njihovu organizaciju), to neće propustiti niko mog nivoa obuke. Bilo je to u Šarlotenbergu, primetio sam dva Izraelca kako proučavaju moje navike, dok su Amerikanci pokrivali veće javno područje kuda sam često išao, nekoliko dana, a onda su Izraelci motrili na moj ulaz u U-Bahn. Ušao sam, ali umesto da idem dole na drugi nivo i da uzmem voz, izašao sam na drugom ulazu, kao da sam koristio U-Bahn stanicu kao metod da prođem raskrsnicu bez dodira sa semaforima iznad zemlje, dok sam posmatrao pratioce koje sam mogao da primetim i naravno… jedan visoki Izraelac u civilnoj odeći (nije imao majicu „Jevreji za Isusa“) je promenio smer i pojavio se iza mene, ali ja sam bio spreman na to i postavio sam se leđima prema zidu kod stola kafića na otvorenom, između ljudi koji su takođe bili okrenuti prema njemu, leđima prema zidu i nije mogao da me pogodi iglom, a da se ne oda. Potpuno pogrešno mesto sa gomilom ljudi je bila moja prednost, a ne njegova. Glupo je izučavao događaj jedan minut, oklevajući, krećući da pođe, ponovo zastajući da prouči, pitajući se šta da uradi, dok je očigledno
iziritiran odustao i otišao dok sam ja uporno i direktno gledao u njega, a on u mene.
U avgustu 2012. godine, preselio sam se u malo selo na jugu Nemačke.
Beleška 15) U avgustu 2011. godine, (REDIGOVANO), koji je uglavnom izgubio kontakt sa mnom nakon što sam mu dostavio staklenu kuglicu iz moje kape u Visbadenu da dostavi na analizu, i nakon toga kada sam mu dostavio inkriminišući dosije Badger-Two-Medicine, kontaktirao me je samo toliko da napravi izgovor o prekidu naše bliske saradnje (optužio me je da sam pisao „Mržnju“ upućujući na moje satirične eseje) koja je trajala skoro dvadeset godina. Moj utisak je da je (REDIGOVANO) izgubio živce.
7
U novembru 2012. godine, posetio sam Berlin i imao blizak susret sa potencijalnim ubicom na U7 metrou (treći U7 pokušaj tokom 5 godina) i ovaj incident je bio, kao u poslovici, kap koja je prelila čašu.
Do tog momenta, više od pet godina su domaće nemačke vlasti bile svesne i/ili pratile moju odiseju, a da nisu preduzele akciju da izvrše pravdu, nisu hapsile i nisu sudski gonile, pa sam shvatio da neće nikakva akcija biti preduzeta sve dok je ulizica SAD-u, konzervativna vlada, na vlasti u Nemačkoj. Nakon što sam neko vreme razmišljao o tome, odlučio sam da udarim na nemačku vladu. Razvio sam pravnu strategiju da isprovociram Nemačku na Međunarodnom kriminalnom sudu, za podsticanje i pomaganje SAD-u u zločinima za koje SAD ne mogu direktno da budu tužene zato što SAD ne pripadaju Rimskom statutu, koji je napravio taj sud. Takođe sam odlučio da proguram informacije o Hrišćanskom ekstremizmu u Pentagonu, pomoću materijala koji sam dobio u neformalnoj saradnji sa Fondacijom za vojnu versku slobodu (od juna 2008. godine), o nemačkim parlamentarcima, zajedno sa obilnim anti-semitskim mejlom punim mržnje usmerenim protiv fondacije, koji mi je dao Majki Vajnstajn, predsednik MRFF (Fondacije za vojnu versku slobodu). Ovi napori su počeli iz mog skrovišta u južnoj Nemačkoj, 2013. godine.
Beleška 16) Prema izveštaju o istraživanju Vašington posta iz 2011. godine, „nekih 1 271 vladina organizacija i 1 931 privatna kompanija rade
na programima povezanim sa protivterorizmom, državnom bezbednošću i obaveštajnim radom na oko 10 000 lokacija širom Sjedinjenih Američkih Država. Procena je da ok 854 000 ljudi, skoro jedan i po put više nego što Vašington D.C. ima stanovnika, imaju bezbednosna odobrenja najvišeg nivoa.“
Ovo je podržao članak na bloomberg.com: „Hiljade tehnoloških, finansijskih i proizvodnih kompanija radi blisko sa agencijama za nacionalnu bezbednost SAD-a, pružaju osetljive informacije i zauzvrat primaju beneficije koje uključuju pristup poverljivim, obaveštajnim podacima, reklo je četvoro ljudi koji su upoznati sa procesom. Ovi programi, čiji su učesnici poznati kao partneri od poverenja, sežu daleko izvan onoga što je otkrio Edvard Snouden, računarski tehničar koji je obavljao posao za Nacionalnu bezbednosnu agenciju“.
Dodatno, nadzorni organ Kongresa SAD-a, GAO (Vladina računovodstvena kancelarija), izveštava kao rezultat manjkavih podataka, obaveštajne agencije SAD-a: „nisu dobro pozicionirane da procene potencijalne efekte oslanjanja na osoblje ugovarača“
I onda, jedan oficir vojne obaveštajne agencije SAD-a je izjavio za Buzzfeed: „Mislim da ako bismo imali šansu, veoma brzo bismo to završili.“ [Obaveštajna služba SAD-a bi želela da nađe Snoudena]. „Ležerno se šeta ulicama Moskve, vraćajući se iz nabavke namirnica. Vraćajući se u svoj stan, slučajno ga ubode prolaznik. Misli da to nije ništa, kada posle nekog vremena počne da se oseća pomalo ošamućeno, i misli da je to parazit iz lokalne vode. Ode kući potpuno bezbrižno i sledeća stvar koju saznate je da je umro pod tušem“.
U stvari, većina nenavedenih događaja (u ovoj hronologiji) koje sam doživeo su imali veze sa uhodama, čije je ponašanje profilisano za akciju, kao što je opisano u prethodnom pasusu.
Ovo ukazuje na apsolutnu korupciju američke obaveštajne službe, gde korumpirani Pentagon, koji je bacio vladavinu prava kroz prozor, i povezane korumpirane korporativne ličnosti (npr. Hrišćanski ekstremisti Kondoliza Rajs i bivši vrhovni komandant NATO-a i Obamin savetnik za nacionalnu bezbednost general Džejms Džouns, u saradnji sa ŠEVRONOM) mogu da pristupe tajnom materijalu preko Pentagonske
NSA (Agencija za nacionalnu bezbednost) suštinski u bilo koju svrhu koju žele, sve do i uključujući i ubistvo.
8
2013. godina je bila uglavnom mirna, u vezi sa pokušajima mog ubistva, radio sam iz svoje sigurne kuće u južnoj Nemačkoj. Uspeo sam da podnesem tužbu kod Međunarodnog kriminalnog suda protiv Nemačke (trenutno na čekanju, jer je sud tražio dodatne informacije) i započeo sam kampanju da edukujem nemačke parlamentarce o hrišćanskom ekstremizmu koji vodi Pentagon, a koji inficira NATO. U septembru 2013. godine, preselio sam se u Lajpcig. U decembru 2013. godine sam otišao iz Nemačke da živim sa svojom devojkom u (REDIGOVANO). Prijavili smo se da živimo zajedno i tri nedelje kasnije, uručen mi je nalog Ministarstva unutrašnjih poslova o proterivanju iz države. Nalog je bio na snazi širom Evropske Unije, i kao posledica toga, bio sam pod svakodnevnom pretnjom deportacije u SAD. Krajnje je nemoralno da me prisiljavaju da tražim politički azil u ovim okolnostima, ali u stvari to je tačno ono što može da bude potrebno u ovoj stalnoj lakrdiji od pravde, u kojoj su pravne institucije odbile da krenu protiv kriminalaca koje sam izložio vlastima.
9
Rezultat onoga što sam nazvao „alfa“ istragom je jasan.
Korporativni organizovani kriminal u vojno-industrijskom kompleksu u dosluhu sa institucijama u NATO-u i odmetnutim elementima u obaveštajnim agencijama (sa izvan orvelovskim obrtom kada je ubačen „Hrišćanski dominionizam“), zajedno formiraju jednu međunarodnu „duboku državu“ koja je posvećena subverziji i eventualnom svrgavanju i/ili kontroli zapadnih demokratskih institucija. Nemačka vlada i organi za sprovođenje zakona su sada potpuno svesni „alfa“ elemenata koji su operisali izvan parametara zakona u Nemačkoj. Uzgred, alfina operaciona komanda i kontrola smeštena u SAD-u je zastrašila nemački politički establišment na najvišim nivoima.
Sa nemačkom vladom, dobro upoznatom sa svim neophodnim činjenicama u vezi sa „alfom“, od policije na lokalnom nivou do glavnih političara u Nemačkoj, zaista postoji još malo stvari koje mogu da se
postignu. „Alfin“ istražni rezultat se ne može gurati pod tepih doveka, previše ljudi sada zna šta se dešava i na kraju, ja imam malo kontrole nad tim kada će to izaći na videlo ili kako će se razvijati kasnije. Ovo će imati veze sa preostalim institucijama u vezi sa vladavinom prava koje još nisu preuzete od strane kriminalne organizacije iza „alfe“. Nepobitna je odgovornost ovih institucija da poguraju napred informacije koje su iznete i okružuju „alfu“; u pravcu ponovnog uspostavljanja autentičnog ustavnog poretka.
Beleška 17) U Nemačkoj, gde nema oklevanja da se hapse i sudski gone islamističke terorističke ćelije, čvrsto rešene da izvrše zaveru za ubistvo, pet uzastopnih nemačkih ministara unutrašnjih poslova nisu uspeli da deluju protiv istog ponašanja kada se ono vrši od strane ili u ime hrišćanskih ekstremista u američkim obaveštajnim službama i povezanih korumpiranih ličnosti koje vrše zločine na nemačkom tlu. Ti nemački ministri unutrašnjih poslova, po redu svog nameštenja u ministarstvu su:
Wolfgang Schäuble, 22. novembar 2005. do 28. oktobra 2009. Thomas de Maizière, 28. oktobar 2009. do 3. marta 2011. Hans-Peter Friedrich, 3. mart 2011. do 17. decembra 2013. Thomas de Maizière, 17. decembar 2013. do 14. marta 2018. Horst Seehofer, 14. mart 2018. do sada.
Post scriptum beleška bi bila da su se slučaj svete zemlje Blekfita iz Montane i čarter škole Ist Mauntin u Novom Meksiku desili uporedo, a na kraju su bili konvergentni; ukrštajući zajedničke ili povezane interese u vojno-industrijskom kompleksu.
Ronald Tomas Vest, maj 2021.
Bivši narednik za operativne i obaveštajne poslove specijalnih snaga, Ronald Tomas Vest penzionisani je istražitelj (živi u egzilu), čiji je rad bio fokusiran na korupciju. Ronald je živeo više od trideset godina u bliskoj saradnji sa Indijancima Blekfit (onima koji još uvek govore njihov jezik), a u međunarodnom pravu objavljen je kao laik: Pravo samoopredeljenja naroda i njegova primena na starosedelačke narode u SAD ili Miler-Vilsonova reportaža, u koautorstvu sa dr Markom D. Kolom. Ronald je bio vanredni profesor američkog ustavnog prava na Univerzitetu Johan Gutenberg, Majnc, Nemačka (na engleskom jeziku, letnji semestar 2008.). Ronaldovo formalno obrazovanje (bez diplome) je socijalna psihologija. Njegovo terapeutsko sredstvo je satira.